Zapis iz sna
- AE Team
- Jul 30
- 2 min read
Noć je došla tiho.
Kao da zna da nešto treba otpasti, a da se ne slomi.
Zaspala sam.
A u snu - soba koju nisam prepoznala, ali u kojoj sam bila kod kuće.
Zrak je mirisao na lavandu i sapun kakav je moja majka koristila kad sam bila dijete.
Nježno, čisto.
Kao da neko čisti više od prostora.
Sjedila sam ispred ogledala.
Nije bilo stakleno, više kao površina vode.
Iza mene, tišina. A onda - pokret.
Ona.
Majka.
Ušla je bez riječi, ali s pogledom koji je govorio:
“Vrijeme je, dijete moje.”
Nisam se iznenadila.
U snu duša zna ono što um još nije stigao shvatiti.
Počela je češljati moju kosu.
Spuštala prste kroz ono što sam nosila godinama - tišine, navike, krivnje, neizrečene oproste.
A zatim je uzela makaze.
Nisam pitala.
Samo sam disala.
Svaki pramen koji je otpao bio je sjećanje.
Na godine koje sam pregurala, a nisam proživjela.
Na riječi koje sam prešutjela dok mi je srce kucalo glasno.
Na očekivanja koja nisu bila moja, ali sam ih nosila kao krunu.
Kosa je padala, ali nije bilo tuge.
Samo mir.
Kao kad snijeg prekriva zemlju - znaš da je tišina tu s razlogom.
Kad’ je završila, stavila je ruke na moja ramena.
Toplina. Tišina. Blagoslov.
Pogledala sam se.
Nova frizura.
Nova ja.
Ne bolja. Ne jača.
Samo drugačija.
I tada mi reče, ili sam možda samo čula u sebi:
“Sve što ti više ne služi, otpada samo. Tvoje je samo da budeš spremna - da ostaneš.”
Ujutro sam se probudila s dlanovima na srcu.
Zahvalna. Smirena.
I lakša.
Majke ne dolaze slučajno.
Ni u snovima.
One dođu kad duši treba da se sjeti:
Da novi početak ne mora boljeti.
Može doći - tiho.
I s ljubavlju.
27.07.2025
