ENISA ALIĆ
JA O SEBI
Rođena sam 1977 godine u Zvorniku. Ime koje sam dobila je Enisa Alić. Živjela u Bratuncu.
Ko sam ja, sam se pitala prvi put u predškolskom uzrastu!
Ležajuci u travi gledala sam svijet iz perspektive mrava. Omiljena igra mi je bila posmatrati oblake kako dolaze i prolaze. I osjećati zemlju na kojoj lezim.
Pitanjima o Bogu, svemiru i samom postojanju sam nekada dovodila oca do bespomoćnosti. Često je bio zatečen i sam nije znao šta da odgovori.
Uprkos tome, pokušavao je da mi odgovori. On mi je otvorio pogled iz ugla nauke. Za ostala pitanja me slao kod deda.
Djed mi je pak otvorio pogled iz ugla religije u kojoj sam rođena, Islama. I njega sam dovodila do bespomoćnosti, jer sam na svaki odgovor pitala:
" Jesi li siguran?" ili "Kako znaš da je tako?"
Isčekivala sam polazak u školu sa ushićenjem. Da naučim čitati i pisati, te konačno zavirim u mnogobrojne knjige i enciklopedije koje su stajale na policama. Pažljivo po temama poslagane. Škola mi nije donijela olakšanje. Problemi su se pojavili odmah u prvom razredu. Ispostavilo se da sam legasteničar, te da ne razlikujem neka slova. Tu sam prvi put osjetila frustraciju i na neki način nepravdu. Kako svi vide razlikuju, samo ja ne? Učiteljica Mara Becin je mnogo pomogla i ostavila veliki trag u mom životu. Hvala joj. Ona je prva primjetila o čemu se radi, te u saglasnosti sa direktorom i pedagogom škole, odlučila ne bodovati moje greške i sljepoću za b - d - t i ostala slova. Unaprijed se izvinjavam ako se podkrade koje slovo u tekstovima koje pišem. Pored hrvanja sa slovima, moja zbunjenost je postajala sve veća. Jedno sam učila u skoli, drugo mi je objašnjavao otac. Treće deda. Majka. Rodbina. Radost i ispunjenost mi je donosilo pjevanje u horu i ples u ritmičkoj sekciji. Svakodnevno sam plesala. Da sam ništa spoznajem 1992, sa četrnaest godina. U jednom trenu se sve srušilo, kao kula od karata. Unutrašnje i vanjsko. Mikro i makro. Odlazim kao prognanik za nizozemsku. Taj period je također ostavio dubokog traga u meni. Sam put, boravak godinu i veše dana u izbjegličkom centru. Do spajanja prvo sa sestrama Lejlom i Dinkom, te ocem koji je živ stigao. Majkin put na ovoj planeti se završio 20. 05.1992, na samom početku rata. Kao i djedov. I mnogih drugih. Na ovom mjestu pozivam da odamo čast i poštovanje. El-Fatiha i vječni mir. Svakome. Sa sedamnaest godina sam pokušala sebi oduzeti život. Nisam uspjela pronaći smisao za patnju i bol, te mi se u tom trenutku činio jedini izlaz. Ne mogu ni danas reći sta mi je bilo nepodnošljivije, bol od života ili bijes na Boga. Sa osamnaest sam se udala za prvu ljubav. Sa devetnaest rodila moju prvu čistu ljubav. Amelu. Danas ženu - 26 godina. 2001 se selimo za njemačku, gdje sam blagoslovljena dočekati i roditi na ovaj svijet jos dva divna Bića. Aylu i Eminu, 20 i 16 godina sada. Zahvalna ocu moje djece, bivšem suprugu, na 15 godina zajedničkog života. Usporedno, putovala sam emotivno, duhovno i spiritualno raznim putevima. Mnogo ljudi srela, upoznala. Svako od njih je ostavio trag. Mnogo majstorskih titula dobila, bez da sam tražila. Kao posljedica pređenog. Nikakve titule mi nisu bile cilj. Tragala sam da nađem mir i spokoj. U sebi. Godine 2020. sam otkrila dio sebe koji nisam niti znala da postoji. Slikanje. Putujem i dalje, beskrajem svoje nutrine. Sa radošću iščekujem predstojeće spoznaje i otkrića, jer i dalje postoji pitanje u meni. Ko sam ja?
-
1984-1991 OŠ "Vuk Karadzic" Bratunac
-
BiH 1992 OŠ "Vladimir Nazor" Živinice
-
BiH 1992 International school Markeloo
-
NL 1993 De Alef Meppel
-
NL 1993-1997 Groene driehoek Hoogeveen
-
NL 1998-2000 Alfa College Hoogeveen
-
DE 2015 BLZK Minhen
-
DE 2016-2017 HPI Heilpraktiker, Minhen
JA O MENI
DRUGI O MENI
JASMINA BECKER
Enisa je žena koja ostavlja snažan utisak pri svakom kontaktu – pre svega zbog svog autentičnog pogleda na život i načina na koji prilazi ljudima i sadašnjem trenutku. Njoj je data retka sposobnost da prepozna kada se neko udaljio od svog puta i jednostavim pitanjima ga vrati Sebi. Enisa svakodnevno živi ono o čemu piše i govori. Iza svake njene reči stoji proživljeno iskustvo. Ne plaši se da oslovi i ono neprijatno ali tako neophodno. Takva osoba zaslužuje opis – ŽIVITELJ
ERMINA ALAGIĆ
Ne poznajem nikog, osim Enise, čija je pažnje usmjerena na Proces Prisutnosti do te mjere da se u svakoj vrsti svakodnevnih životnih peripetija može instant osvijestiti i prekinuti nepoželjnu dramu u kojoj se nađe. Za mene je suštinski važna referenca uspješnog činjenja onog o čemu govorimo i podučavamo druge, a kod Enise sam tome svjedočila. Smatram da nema boljeg načina da osvijestimo nesvjesna uvjerenja i krenemo putem slobode življenja, od bivanja uz nekog čija je pažnja potpuno usmjerena na otkrivanje i eliminaciju uzroka patnje i boli, ko nas kontinuirano usmjerava na izlaz iz konfliktnih stanja i uspijeva u tome.
MARINA GRUJIČIĆ
Došao je trenutak u životu kada sam shvatila da više ne mogu sama uz knjige jer sam se uporno vrtela u krug. O Enisi sam slušala u krugu prijatelja (da zaista i živi ono što priča) nekoliko godina pre nego što smo nas dve počele da radimo. Ono što je meni najviše značilo jeste što me je naučila da odgovaram na situacije, a ne da reagujem. Uvek smo radile na uzrocima a ne posledicama, a neverovatne promene su se dešavale kao posledica. Ja sam se njoj javila najviše za temu vezanu za kg, ali ta tema nikad nije došla na red, jer su kg posledica. Enisa ima jako izraženu intuiciju, tako da smo svaki put radile na temi koja se sama nametne. Uvek sam sve mogla otvoreno da joj kažem, nikad nisam osetila osudu. Ponavljala sam iste greške i ona me je puštala da “lupim” glavom o zid svaki put. Puštala me da naučim lekciju i da to bude moja odluka da nešto promenim a ne njena. Enisa ne daje savete, samo te kroz razgovor i postavljanje pitanja vodi do toga da sama dodjes do uvida/rešenja. Kao posledica našeg rada od 3 godine, ja imam svoj mir u svakodnevnom životu. Naravno život se i dalje dešava, problemi su sastavni deo našeg boravka na ovoj planeti, ali ja sad imam alat koji me je Enisa naučila i znam kako da se nosim sa poteškoćama u životu. Rad sa Enisom je NAJBOLJA ODLUKA U MOM ŽIVOTU!
DADA HAZROLAJ
Samo značenje imena ove divne žene je prijateljica. U životu su nam prijatelji neophodni da bi upotpunili nase živote, da bi bili oslonac i putokaz ljubavi, prema nekome s kim nismo krvno vezani. Prijatelj je ispit naše ljubavi prema ljudima s kojima nismo u srodstvu, i koje nam život donese na put slučajno.Ali ovu Enisu jednostavno prihvatite i kao nekog s kim ste rodjeni, i zaboravite da vas je povezao slučajan susret. Ubjeđeni da ste nekada, negdje i živjeli kao najbliži, kao svoji. S njom uvijek ostajete povezani neraskidivo, vječno.Možda je dovoljno da kažem – ko još otvori vrata svog srca i kuće do juče strancu? Prihvati ga kad mu je potrebno utočiste i stanište na 10 dana? Pa onda iznova i iznova? Za mene, a vjerujem i sve koji su je sreli u životu, ima samo jedno ime koje se piše velikim slovima. Ime je LJUBAV. Volim te puno lijepa moja vječna djevojčice.
ŠTA RADIM?
Šta mogu učiniti za Vas?
Odgovor na ovo pitanje je razočaravajući,
NIŠTA!
U bilo kakvoj situaciji u spoljašnjem svijetu se našli, ili u stanju unutar sebe, niko ne može preuzeti Vaš dio rada, niti odgovornost za Vaš život.
Ono što mogu je podijeliti prisutnost i iskustvo.
Alat i vještine koje sam prikupila na tom putu su od upotrebne vrijednosti, za razliku od samog znanja.
Od 2017. godine sam sertificirani Naturopata.
Dobrodošli ste kontaktirati me za nevezajući razgovor od
15 minuta.
Pogledajmo zajedno kako Vama mogu biti od dobrobiti.
DRUGI O MENI
ANNE AALDERS
Bivši zamjenik direktora,
škole OSG Groene Driehoek
Hoogeveen - Nizozemska
Nakon što sam pozdravio novu učenicu Enisu Alić, izbjeglicu iz Bosne, u ponedjeljak, 7. mata 1994., zabilježio sam u svom dnevniku: "Razgovarao sam s Enisom dva sata; mračna tuga. Upoznao sam uplašenu i slomljenu djevojku koja je morala napustiti svoj dom. Njena majka je ubijena u ratu. Beskućna tinejdžerka koja se morala izvući iz močvare tuge, bijesa, straha i očaja. Prilično dobro je naučila nizozemski jezik: mogla je razumljivo izraziti što joj se dogodilo i kako se osjeća. Naravno, bila je svjesna odakle dolaze njene depresije, anksioznost i gubitak motivacije. I shvatila je, da jedini izlaz iz njenog očaja mora pronaći sama. Ali koliko si u tome snažan? Kako ponovno usmjeriti svoj život? Morala je naučiti prepoznavati emocije i simptome napetosti i gušiti ih u korijenu. Drugim riječima, morala je naučiti nositi se s sirovom prošlošću i sve više se usmjeravati prema budućnosti. Ali kako to učiniti sam?" Nakon prvog razgovora slijedio je drugi, treći i tako dalje. Enisa je postajala otvorenija i povjerljivija. Usudila se pokazati svoje emocije: plakala je, bila ljuta ili ostajala u razmišljanju, izražavala osjećaje i tražila pravdu. Između nas se stvorila veza u atmosferi topline i naklonosti. Duboko poštovanje Enisa! “Iz vida, ali nikada iz srca.”
Zijad Hasanović
Ako postoji nešto što je svakom čovjeku simbol nadanja, nešto što je toliko na ovom svijetu značajno za život a što se kao fizička veličina ne može materijalizovati, onda je to svjetlost kao prirodni fenomen za koji je vezano mnoštvo najpozitivnijih, najčistijih i najplemenitijih značenja. I koliko god dragih i plemenitih osoba spoznamo u svom postojanju, uvijek ćemo izdvojiti nekog ko vječno ostaje u našim sjećanjima i pozitivnim razmišljanjima. Neko, koga zaista u svom životu mogu izdvojiti kao pozitivnu i plemenitu osobu je Enisa, Djevojčica Svjetlosti iz mog rodnog kraja na Drini, koju sam upoznao prije više od tri decenije i za koju me isto toliko vremena vežu lijepe uspomene, koja me i dan danas fascinira plemenitošću svoje duše, svojim pozitivnim odnosom prema životu i prema ljudima s kojima život dijeli koja svoja istraživanja o pogledima na život nesebično dijeli i poklanja svima u svom okruženju. Nekada se stvarno zapitam: »Je li to zaista ona? Je li to ona ista djevojčica iz već davnog doba svjetlosti kad sam je posljednji put sreo, svjetlosti koja decenijama ne blijedi i ne gubi svoju moć?«. Da, jeste. To je zaista ona, koja je u mojim očima zauvijek ostala Djevojčica Svjetlosti.
Yvonne Hooijer
Prije 30 godina si došla u moj razred. Imala sam 15 godina. Tvoja kosa je bila obojena u vatreno crveno, bilo je jako smiješno! Od prvog dana kad smo se upoznale, postale smo prijateljice. Ti si došla iz ratne situacije, što mi je bilo teško da zamislim. Ti si rođena muslimanka, to mi je bilo potpuno novo. Pružile smo jedna drugoj mnogo podrške. Plakale smo puno, ali smo se i mnogo smijale. Nakon svih ovih godina, još uvek smo u kontaktu. Ti si divna osoba! Sposobna si da se staviš u tuđu kožu. Ljubazna, brižna i otvorena za sve. Divno je videti da si sve što si prošla uspjela da prebrodiš i pretvoriš u nešto pozitivno i snažno! Nisi ostala žrtva. Svaka ti čast! Veliko poštovanje i ljubav prema tebi.