Dan po dan stigosmo do 21. dana. Wow! Kakvo putovanje. Ko nije zapisao na papir za šta je koji dan bila/bio zahvalan/a možda da ipak zabilježite. Nije loše imati da se podSjetite. O ~49 proživljenih trenutaka ~ možete nastaviti pratiti na Inner Peace Academy https://www.facebook.com/profile.php?id=100068428996114 E-Team će vas na vrijeme o svemu informisati. Na čemu sam danas zahvalna? Zahvalna na (mojoj) istrajnosti. Istrajnosti da privedem kraju namjere, i kada ne znam kak

Koža je nas najveći organ, jel ste znali? Jedini koji nas dijeli od vanjskog svijeta. Odvaja za nas životno neophodne unutrašnje organe. Vidljiva granica. Šta je sa unutrašnjim barijerama? Jel moguće odvojiti Sebe od sebe? Mislim na autentičnog Sebe i sebe koji se poistovjećuje sa okolinom, vjerovanjem, očekivanjem.. Oba dijela su podjednako važna, a na nama izvježbati balans. I spoznati po ko zna koji put - da sveJedno je. Ipak, postoji razlika. U barijeri. Jel smo izgradil

Odrasla sam posmatrajući vanjski krug primarne porodice mojih roditelja.*1 Majci i ocu je bilo važno da mi, kao djeca, provodimo vrijeme sa nenama i djedovima. Sa obije strane. Tako smo provodili raspuste i slobodno vrijeme podjednako raspoređeno između majčine i očeve familije. Iako samo nepunih 100 km udaljenosti prostorno, moji roditelji su odrasli drugačije. Tako sam, još kao mala, učila da razumijem šta se kako zove kod jedne - a kako kod druge bake. Ne samo nazivi i izr

Dok se sa jedne strane suočavamo sa novim, šokantnim izazovima sa druge izranjaju doživljene i predačke traume. Svi ih imamo, neovisno u kojem dijelu planete se rodismo. Svako nosi svoj ruksak, individualno prilagođen. Neko manje vidljivih, neko više. Jel se teže nositi sa onim što znamo ili ne znamo? Epigenetika kaže da se traume prenose do sedmog koljena. Ne mogu da se ne pitam jel mi živimo svoje ili traume naših predaka? Kolektivnih? Nacionalnih? Planetarnog? Univerzalnog

Da li je moguće da živimo u paralelnim dimenzijama? Ako da, kako se to doživljava iskustveno? Ne govorim o vremenskim linijama. Svakako me ne bi vidjeli niti čitali da nismo na istoj. Dok jedni vide (i očekuju) smak svijeta - drugi vide (i očekuju) mir na svijetu. Izvinite, na kojem svijetu? Mentalnom, emotivnom, duhovnom, fizičkom? E to. Zato Vas pitam za iskustveno življenje dimenzija. Sotona ili ti šejtan je toliko uzeo maha da preuzima vlast na Zemlji? Da, i? Vanzemaljci

Nerijetko razgovaram sa djecom o upotrebnoj vrijednosti. Upotrebnoj vrijednosti bilo čega, posebno znanja. Po mojoj kvantnoj fizici je formula vrlo jednostavna, sažeta u jedno pitanje: Kako to koristiš u životu? Posebno obilno znanje nam daje prividni osjećaj sposobnosti. Lažne sposobnosti da možemo i znamo sve. Dok padamo na osnovnim životnim potrebama prijeko nužnim i obaveznim svakodnevno, ubijeđeni smo da živimo najbolje što znamo. Akcenat na znanje. Rušimo sisteme i reži

Dali ste ikada razmišljali o tragovima koje ostavljate iza sebe? Provedoh danas divan dan sa dugogodišnjom prijateljicom. Petnaest i više godina prijateljstva nije malo. Spomenuh nedavno da naši (lični) rituali nemaju veze sa oficijalnim kalendarom, sjećate se? Kako god, ritualno nazdravismo za početak Nove 2025. To što je danas oficijalno drugi januar, koga briga? Nismo mogle prije. Ona je radila, nije bila slobodna. Ispriča mi štošta, što nisam očekivala. Na moju radost. D

Danas sam obišla profile prijatelja na FB. Radim to ritualno jednom godišnje od 2020 godine, kada sam skinula preko 4000 ljudi sa liste. Ne dajem sebi za pravo da sudim ili osuđujem. Ali si uzimam pravo da se odmaknem od ljudi koji nisu u skladu samnom. Isto činim i na socijalnim mrežama. Većina ljudi na mojoj socijalnoj mreži su porodica, familija, prijatelji, poznanici - iz života. Sa njima se čujem i viđam, kada i koliko stignemo. Ne toliko često koliko bi voljeli, jer živ

Od 92 ne slavim ništa posebno. Šta je proslava Nove po našem kalendaru? Na planeti imamo toliko tradicija, da je smiješno i besmisleno uopšte raspravljati kada počinje nova godina. Svaki dan po sebi je slavlje. To sam spoznala iste te 1992 godine. Danas, dok sam pripremala naš tradicionalni raclet, duhovi prošlosti me posjetiše. Na trenutak sam bila u ‘92. Briga i strah za sestre me preplavi. Mama, jesi li ok? - upita moje trećerođeno - blijeda si. Ok sam, zaista. Samo moram

Dva puta smo workshop “motanje sarme” prebacivale na drugi dan. Nekada je prosto tako.. planovi koje napravimo ne poklapaju se sa činjeničnim stanjem života. Ma koliko dobro planirali, život ima sam svoj plan. Trebamo planirati! To nam daje osjćaj kontrole. Ali život živi svoj život.. Danas smo konačno imale naš planirani workshop, dvije sedmice kasnije. Šta se u međuvremenu izdešavalo, samo mi znamo. Kako god, danas je bio taj dan. Motale smo sarmu. Ne znam kako kod vas, me

Danas sam imala pričljiv dan. Pričati uživo sa ljudima je druga dimenzija. Lijepo je imati kanal gdje možemo pisati o doživljajima i iskustvu. Živa riječ je ipak živa, prožeta energijom koja stupa istog trena u ples sa osobama koje se nalaze preko puta nas. Od teme vanzemaljaca, preko svjetske politike do sarme - sve smo prešle. Vanzemaljci kada se pojave kod nas biće upitani “šta ćete popit’” 🙃 Tehnologija je trenutno toliko napredovala da u svakom trenutku bilo šta može