Dan po dan stigosmo do 21. dana. Wow! Kakvo putovanje. Ko nije zapisao na papir za šta je koji dan bila/bio zahvalan/a možda da ipak zabilježite. Nije loše imati da se podSjetite. O ~49 proživljenih trenutaka ~ možete nastaviti pratiti na Inner Peace Academy https://www.facebook.com/profile.php?id=100068428996114 E-Team će vas na vrijeme o svemu informisati. Na čemu sam danas zahvalna? Zahvalna na (mojoj) istrajnosti. Istrajnosti da privedem kraju namjere, i kada ne znam kak

Koža je nas najveći organ, jel ste znali? Jedini koji nas dijeli od vanjskog svijeta. Odvaja za nas životno neophodne unutrašnje organe. Vidljiva granica. Šta je sa unutrašnjim barijerama? Jel moguće odvojiti Sebe od sebe? Mislim na autentičnog Sebe i sebe koji se poistovjećuje sa okolinom, vjerovanjem, očekivanjem.. Oba dijela su podjednako važna, a na nama izvježbati balans. I spoznati po ko zna koji put - da sveJedno je. Ipak, postoji razlika. U barijeri. Jel smo izgradil

Odrasla sam posmatrajući vanjski krug primarne porodice mojih roditelja.*1 Majci i ocu je bilo važno da mi, kao djeca, provodimo vrijeme sa nenama i djedovima. Sa obije strane. Tako smo provodili raspuste i slobodno vrijeme podjednako raspoređeno između majčine i očeve familije. Iako samo nepunih 100 km udaljenosti prostorno, moji roditelji su odrasli drugačije. Tako sam, još kao mala, učila da razumijem šta se kako zove kod jedne - a kako kod druge bake. Ne samo nazivi i izr

Dok se sa jedne strane suočavamo sa novim, šokantnim izazovima sa druge izranjaju doživljene i predačke traume. Svi ih imamo, neovisno u kojem dijelu planete se rodismo. Svako nosi svoj ruksak, individualno prilagođen. Neko manje vidljivih, neko više. Jel se teže nositi sa onim što znamo ili ne znamo? Epigenetika kaže da se traume prenose do sedmog koljena. Ne mogu da se ne pitam jel mi živimo svoje ili traume naših predaka? Kolektivnih? Nacionalnih? Planetarnog? Univerzalnog

Da li je moguće da živimo u paralelnim dimenzijama? Ako da, kako se to doživljava iskustveno? Ne govorim o vremenskim linijama. Svakako me ne bi vidjeli niti čitali da nismo na istoj. Dok jedni vide (i očekuju) smak svijeta - drugi vide (i očekuju) mir na svijetu. Izvinite, na kojem svijetu? Mentalnom, emotivnom, duhovnom, fizičkom? E to. Zato Vas pitam za iskustveno življenje dimenzija. Sotona ili ti šejtan je toliko uzeo maha da preuzima vlast na Zemlji? Da, i? Vanzemaljci

Nerijetko razgovaram sa djecom o upotrebnoj vrijednosti. Upotrebnoj vrijednosti bilo čega, posebno znanja. Po mojoj kvantnoj fizici je formula vrlo jednostavna, sažeta u jedno pitanje: Kako to koristiš u životu? Posebno obilno znanje nam daje prividni osjećaj sposobnosti. Lažne sposobnosti da možemo i znamo sve. Dok padamo na osnovnim životnim potrebama prijeko nužnim i obaveznim svakodnevno, ubijeđeni smo da živimo najbolje što znamo. Akcenat na znanje. Rušimo sisteme i reži

Dali ste ikada razmišljali o tragovima koje ostavljate iza sebe? Provedoh danas divan dan sa dugogodišnjom prijateljicom. Petnaest i više godina prijateljstva nije malo. Spomenuh nedavno da naši (lični) rituali nemaju veze sa oficijalnim kalendarom, sjećate se? Kako god, ritualno nazdravismo za početak Nove 2025. To što je danas oficijalno drugi januar, koga briga? Nismo mogle prije. Ona je radila, nije bila slobodna. Ispriča mi štošta, što nisam očekivala. Na moju radost. D

Danas sam obišla profile prijatelja na FB. Radim to ritualno jednom godišnje od 2020 godine, kada sam skinula preko 4000 ljudi sa liste. Ne dajem sebi za pravo da sudim ili osuđujem. Ali si uzimam pravo da se odmaknem od ljudi koji nisu u skladu samnom. Isto činim i na socijalnim mrežama. Većina ljudi na mojoj socijalnoj mreži su porodica, familija, prijatelji, poznanici - iz života. Sa njima se čujem i viđam, kada i koliko stignemo. Ne toliko često koliko bi voljeli, jer živ

Od 92 ne slavim ništa posebno. Šta je proslava Nove po našem kalendaru? Na planeti imamo toliko tradicija, da je smiješno i besmisleno uopšte raspravljati kada počinje nova godina. Svaki dan po sebi je slavlje. To sam spoznala iste te 1992 godine. Danas, dok sam pripremala naš tradicionalni raclet, duhovi prošlosti me posjetiše. Na trenutak sam bila u ‘92. Briga i strah za sestre me preplavi. Mama, jesi li ok? - upita moje trećerođeno - blijeda si. Ok sam, zaista. Samo moram

Dva puta smo workshop “motanje sarme” prebacivale na drugi dan. Nekada je prosto tako.. planovi koje napravimo ne poklapaju se sa činjeničnim stanjem života. Ma koliko dobro planirali, život ima sam svoj plan. Trebamo planirati! To nam daje osjćaj kontrole. Ali život živi svoj život.. Danas smo konačno imale naš planirani workshop, dvije sedmice kasnije. Šta se u međuvremenu izdešavalo, samo mi znamo. Kako god, danas je bio taj dan. Motale smo sarmu. Ne znam kako kod vas, me

Danas sam imala pričljiv dan. Pričati uživo sa ljudima je druga dimenzija. Lijepo je imati kanal gdje možemo pisati o doživljajima i iskustvu. Živa riječ je ipak živa, prožeta energijom koja stupa istog trena u ples sa osobama koje se nalaze preko puta nas. Od teme vanzemaljaca, preko svjetske politike do sarme - sve smo prešle. Vanzemaljci kada se pojave kod nas biće upitani “šta ćete popit’” 🙃 Tehnologija je trenutno toliko napredovala da u svakom trenutku bilo šta može

Danas mi se me piše. Prihvatam trenutak kakav jeste. Zahvalna da mogu da ne moram ili neću.

Kuhajući drugu đzezvu kafe, mobitel se oglasi. Uvijek sam imala svoj ritual buđenja. Kada su djeca bila mala, naučila sam samu sebe da ustajem bar pola sata prije nego što njih počnem buditi. Tako sam mogla da se pripremim na početak novog dana, i vratim svom centru; prije svakodnevnice. Dok sam ranije pila kafu na balkonu, danas je pijem u krevetu. Obećala sam to sebi prije nekih dvadesetak godina.. kada budem u mogućnosti - da pijem svoju ritualnu kafu buđenja u krevetu. Vi

Šetajući sa Malim ulicama kvarta, pažnju mi privuče predmet koji je stajao pored kante za smeće. Priđoh bliže. Ćup. Piše Niš na njemu, ćirilicom. Automatski počeh pjevušiti “grad Niš”.. ko to pjeva, upitah se. https://youtu.be/exTlOE_fcS0?si=fUY0r0xS7AorSb6y Sjećajući se slova azbuke koje mi je bilo prvo naučeno pismo, Mali me uznemireno vrati u ovdje i sada. Da da - izvini, rekoh mu. Idemo dalje. Pjevušeći i sjećajući se donesoh u trenu odluku ponijeti ćup. Razmišljam o najč

U šest i trideset je ljekarka pokucala na vrata bolničke sobe. Trebalo je, ponovo, da se izvadi krv - kako bi vidjeli trenutno stanje. Gospodo Alić, reče dežurna ljekarka, hirurg je bolestan - govori dok mi vadi krv iz lijeve ruke. Počela sam se smijati. Na iznenađenje doktorice, koja upita - jeste li ok? Da da, u redu sam! - odgovornih nasmijano. I šta ćemo sad’? upitah. Nisam joj objašnjavala zašto se smijem. Nema ona vremena niti interesovanja; niti želim da je opterećuj

Jutros sam se probudila sa otečenim palcem na ruci. Jučer sam već osjetila da se nešto dešava, ali ništa nisam mogla vidjeti. Otišla do dežurnog ljekara. Nema vidljivih povreda.. Pokušat ću sa lokalnim antibiotikom. Na povratku kući, dobih naglo krvarenje. Iz maternice, ne prsta. Već dvije godine malo malo pa “ženski problemi”. Prije mjesec i pol sam izgubila svijest u kuhinji. Hitno prebačena do bolnice. Ne bi baš bilo poželjno da me Ema nađe ponovo negdje na podu. Za šta sa

Jučerašnji mir i tišina u stanu je nadoknađeno danas. Poravnjavanje i balansiranje je sastavni dio života. Čitav dan zvono na vratima se oglašavalo a djeca (čitaj omladina) je ulazila i izlazila. Nisam mogla a da ne pomislim na komšijicu sa četvrtog sprata. Jel ona ne uspjeva u tišini i miru da se opusti ili je stvarno djeca ignorišu? Meni mojih ponekad bude previše. Jel strašno što tako osjećam i (transparentno) kažem? Ako želiš znati gdje si, pogledaj u svoju djecu. Sve št

Imam naviku susretati ljude sa osmijehom. I direktnim kontaktom očima. Dajem sve od sebe, svaki dan ponovo. Nekada sam toliko zaokupljena sobom (čitaj mislima) da i ne primjetim ko prolazi pored mene. Nekada mene drugi ne primjete, ma koliko se ja osmjehivala u prolazu. Silazeći danas niz stubište, sretoh komšinicu sa četvrtog sprata. Imamo djecu otprilike istog uzrasta. Pogledi nam se sretoše. “Mogu umrijeti, niko me i ne vidi! Sama sam. Zašto sam ja djecu rađala!?” - govori

Koliko puta ste u životu legli da se odmorite kada ste umorni? Kada se ne osjećate baš najbolje ili kada vam je tijelu potreban dodatni san? Stavili sebe na prvo mjesto? Bez obzira na sve? I da li je to uopšte moguće? Ako niste do sada razmišljali o tome, nemojte bezveze gubiti vrijeme i energiju. Ja ću Vam reć’ - nije moguće! Praktično nije moguće živjeti ono što se teoretski i filozofski mlati i melje na svakom ćošku. Rascjep između teorije i prakse je život. Kako će ko u k

Niste zadovoljni svojim životom? Nemate što želite? Niste postigli ono što ste planirali? Niste zadovoljni poslom? Šef vas ne cijeni? Ne zarađujete koliko ste zaslužili? Niste zadovoljni svojom djecom? Ne slušaju vas? Imaju loše ocjene? Ne studiraju? Dok u jednom dijelu svijeta roditelji nemaju više od šake riže da skuhaju svojoj djeci, u drugom dijelu svijeta kriju ih u podrumima.. Ja sam večeras zahvalna da (još) imamo inzulin koji je prijeko potreban najmlađoj kćerki. Nest