Amiđža

Brat /moga/ oca

Sjena koja ~me~ grli

Kad’ je otišao (otac), u tišini među dlanovima i sjećanjima, stao je (amiđža) tiho.

On- ko poznaje očevu priču, njgove smijehe i tugu, onaj koji nosi njegov glas u (svom) srcu.

Amiđža je zagrljaj, osmijeh kad’ se sjetim oca, ruka koja ne traži riječi.

Pouka da ljubav ne umire s’ čovjekom.

Dase ne gubi kad neko fizički ode, nego da nastavi da živi u osmijehu, u svemu što je bio i u svemu što (ja) jesam.

Volim ga. Tog mog amiđžu.

On je most koji spaja (tvoju) odsutnost s’ (mojom) prisutnošću.

Njegova tišina govori više od svega.

U njoj osjećam.

Enisa,

septembar 2025

Fotografija - oktobar 2013