Amiđža Idriz

• 27. Oktobar 2025

Večeras, kada se svjetla gradova -  od Barcelone i Amsterdama do Sarajeva i Dubrovnika, preko Manchestera, Pariza i Dubaija - spajaju u tišini naših koraka, stajemo zajedno.

Ne samo da ispratimo amidžu Idriza - već da primimo poruku koja je starija od nas: ovo je naš tok, naš lanac, naše sjeme i naše nebo.

Generacije koje su prošle - djed, majka Halima . Strina Fatima i Izeta. Nena. Otac Hamed i tetka Mevlija. Ostavili  su trag.

Trag koji kaže: radili smo, voljeli smo, davali smo se. Onako kako smo znali i umjeli.

Sada, kad su prešli na drugu stranu neizrecivog, vraćamo im se - ne kao gubitak, nego kao prepoznavanje.

Vratili su se Izvoru, odakle dolazimo i kuda ćemo se svi, bez izuzetka, vratiti.

Korijenje koje ne vidimo ostaje ispod naših stopala.

Veče kakvo je ovo ne traži velike riječi  - traži prisustvo.

Zato ne želim misliti.

Želm osjećati - osjećati mrežu porodice koja se pruža širom svijeta, osjećati ponos na pleme koje je rasuto, ali ne raspršeno.

Zahvalna.

Za svjetla koja su nas vodila i za sjene koje su nas oblikovale.

Za život koji je bio priča i za kraj koji je novo poglavlje.

I ponosna - što mogu reći: ovo je moj dom.

Tamo gdje nas nema, negdje daleko - opet smo zajedno.

Dok izgovaramo: „Neka mu Allah podari Džennet“, ili „Rahmet mu duši“, znam da su to ključevi.

Ključevi koji otvaraju vrata.

Ne samo između nas i njih - već između sada i vječnosti. Između  korijena i krila.

Korak po korak.

Zahvalnost me nosi.

Ljubav me nosi.

Pripadnost me nosi.

S tom snagom hodat ću dalje!

Ne zaboravljajući nijednu zraku svjetla, nijednu sjenku, nijedan glas koji šapće: „Dobro došli kući.“

*Septembar 2025

Brat /moga/ oca.

Sjena - koja ~me~ grli.

Kad’ je otišao (otac), u tišini među dlanovima i sjećanjima, stao je (amiđža) tiho.

On- ko poznaje očevu priču, njgove smijehe i tugu, onaj koji nosi njegov glas u (svom) srcu.

Amiđža je zagrljaj, osmijeh kad’ se sjetim oca, ruka koja ne traži riječi.

Pouka da ljubav ne umire s’ čovjekom.

Dase ne gubi kad neko fizički ode, nego da nastavi da živi u osmijehu, u svemu što je bio i u svemu što (ja) jesam.

Volim ga. Tog mog amiđžu.

On je most koji spaja (tvoju) odsutnost s’ (mojom) prisutnošću.

Njegova tišina govori više od svega.

U njoj osjećam.

Enisa,

septembar 2025

Fotografija - oktobar 2013