Moje vizije | EnisaAlic

Moja vizija odnosa sa samom sobom

Imala sam viziju da spoznam sebe. Upoznam. Da se osjećam potpuno slobodno, unutar sebe. Da sama sebe prihvatim kakva jesam. Da se volim, bezuvjetno.
Na ovom putu sam 46 godine. I dalje putujem.

Moja vizija odnosa sa roditeljima

Budući da sam imala majku prvih 14 godina života pored sebe, teško mi je bilo izgraditi po-vezanost u odrasloj dobi. Iako sam imala zamišljeni odnos, nisam ga osjećala. To me jako boljelo, te sam tražila načine kako da premostim dio kojeg nisam imala. Kod mene se to desilo preko moje djece.
Prije nekog vremena sam uronila u sebe i osjetila šta bih poželjela danas, ovdje i sada.
Ako bih imala jednu želju, popila bih kafu sa njom! Kao žena sa ženom.
Ono sto bih voljela čuti od majke kao kćerka:
Enisa, moja hrabra kćeri
Uvijek sam znala da ćes biti jaka žena, kakva si sada.
Moja sudbina nije povezana sa tvojom!
Često ćeš izgubiti orijentaciju
jer ne postoji samo jedan ispravan Put u životu.
Jedino važno je da se iznova i svaki put ponovo
vratiš hrabroj djevojčici koja si oduvijek bila.
Budi mudra!
Budi jaka!
Prije svega, ostani vijerna samoj sebi!
Zahvalna.

Sa ocem sam blagoslovljena izgraditi po-vezanos i zdrav (divan) odnost oca-kćerke dok je još bio tu. Nisam mislila da ću uspjeti. Bio je to najbolniji proces kroz koji sam prošla. Uprkos tome, uspjeli smo dosegnuti spokoj i mir jedno sa drugim.
Osjetiti bezvjetno prihvatanje i ljubav oca, poštovanje i uvažavanje, pored svih mojih ispada i borbi (veoma blago rečeno :)) su osjećaji koji su me temeljno izmjenili.
Zahvalna.

Moja vizija odnosa sa Bogom

Ovaj odnos mi je bio ponajviše izazov. Ako ne i najveći. Našla sam svoje mjesto u Njemu, odnosno Njega u sebi. To isto želim od srca svakom ljudskom Biću.

Moja vizija odnosa sa partnerom

Vizija o muško-ženskom odnosu se mijenjala kroz godine, uporedno samnom.
Nije bila jasna kao ostale vizije odnosa.
Fascinantno je da sam lako dosegnula sve ostale dijelove, odnosno uloge, a da nisam znala sta je zapravo žena u meni. Po ko zna koji put sam postala svijesna da ništa nije nemoguće, te da ne postoji samo jedan pravi put.
Odvajajući ulogu kćerke, sestre, majke, prijateljice - stigoh jedan dan do žene. Bio je to trenutak ganuća. Osjetiti dio sebe koji je čitavo vrijeme bio tu, i strpljivo čekao na mene.
Trenutna vizija odnosa sa muškarcem u mom životu:

Prihvatanje jedno drugog.
Biti jedno uz drugo kroz oluje. U i oko nas.
Bez potrebe mijenjanja sebe. Ili drugoga.
Kao saputnici kroz život.
Nadopunjavajući se. Podržavajući se. Balansirajući.
Bezuvjetno.
I bez obzira da li se u datom trenutku slagali ili ne.
Obogatiti život i življenje jedno drugom, svojom jedinstvenošću.

Za mene ništa manje od ovoga nema smisla.

Moja vizija odnosa sa djecom

Ono što je bilo bitno, da ne kažem najbitnije za mene u odgajanju i vaspitanju djece je - svijestan odnos.
Da upoznam svoju djecu, istinski. Kako misle, šta misle. šta vole, a šta ne. One.

Veličanstveno je posmatrati tri puta razvoj i rast ljudskog Bića.
Prvi koraci, prva riječ, prvo prepoznavanje. Njih i svijeta oko njih.

Prepoznati šta je to u njima što je nepromjenljivo a šta se odrastanjem mijenja.
Koja faza kakve izazove donosi? I šta je to što je zlatna sredina kojoj se uvijek mogu vratiti, bez obzira na okolnosti?

Dala sam sve od sebe da ih zaštitim od sebe. Jednom kada spoznamo koliko uticaja imamo na našu djecu, odnos se zauvijek mijenja. Svijesnost da apsolutno sve u meni ima gravirajuće posljedice na mojoj djeci mi je dalo još više inspiracije da dalje i dublje spoznajem sebe.

Da razgraničim kada je potreban autoritet zrele majke i povlačenje granica. Kada majke ljudskog Bica koja bezuvjetno prihvata dijete i ostavlja prostor da samo dosegne svoje uvide i spoznaje. Razvija se u svom tempu i sa svojim mogućnostima.

Na ovom putu sam vec 26 godine. I dalje putujem.

Moja vizija odnosa sa familijom, prijateljima, kolegama

Kako znam za sebe bilo mi je zbunjujuće biti u grupama ljudi.
Još u predškolskom uzrastu sam mogla vidjeti kako ono što ljudi govore i rade nije u skladu sa onim što misle i osjećaju.
Vjerujem da je to svako od nas primjetio, možda se samo nije zadržavao na tome.

Bezbroj puta sam bila svjedok u situacijama gdje su ljudi bili (za mene) vidljivo preplašeni, uznemireni, ljuti - ali su sasvim nešto drugo govorili, radili.

Da li je moguće ostaviti/dati prostora svakom pojedincu da iskaže i pokaže trenutno stanje (u sebi) a da ne bude odvojeno od trenutka u kojem se nalazi? Da ostanemo u konekciji sa sobom, trenutkom i osobama sa kojima se trenutno nalazimo?

Moja vizija je da svaka osoba bude vidjena i slobodna da bude to što jeste u datom trenutku. Da naučimo odvajati kruške od jabuka u sebi i u trenutku u kojem se nalazimo. A Onda i odvojiti sve to od osobe koja sjedi preko puta nas.

Mnogo puta do sada sam posustajala na ovom putu, ali nisam odustala.

Povlačila bih se (i dalje povlačim) kada se umorim i počnem gubiti (moj) smisao. Predahnem i odmorim. I prikupim ponovo snagu za dalje putovanje.

Vraćam se uvijk ponovo na jasnu sliku koju nosim u sebi.

Iako katkad ne znam koji je sljedeći korak, to mi je cilj. Put.

Moja vizija odnosa prema prirodi Zemlji

Ova vizija dolazi takodjer iz djetinstva. Osjećala sam povezanost sa prirodom.

Preko nje, sa planetom.

A planeta Zemlja me spojila sa čitavim kosmosom.

Namjera

Pored vizije je namjera jedino što pratim.
Nagone u sebi sam prepoznala davno, a od želje i težnje ka nečemu odustala.

Posljedica toga je bilo oslobadjanje od konstantnog razočarenja i bola.
Naučila sam plesati ples sa životom.
U ritmu jednote i harmonije. Simfonije svepostojećeg i sveprisutnog.

Nekada tango, nekad Rock and Roll. Lagani ili brzi valcer, sveJedno je.