Dali ste ikada razmišljali o tragovima koje ostavljate iza sebe?
Provedoh danas divan dan sa dugogodišnjom prijateljicom. Petnaest i više godina prijateljstva nije malo.
Spomenuh nedavno da naši (lični) rituali nemaju veze sa oficijalnim kalendarom, sjećate se?
Kako god, ritualno nazdravismo za početak Nove 2025.
To što je danas oficijalno drugi januar, koga briga?
Nismo mogle prije. Ona je radila, nije bila slobodna.
Ispriča mi štošta, što nisam očekivala. Na moju radost.
Dok sam sa njom fizički, dogovaram se mentalno sa prijateljicom u nizozemskoj da se čujemo u subotu.
Emotivno po-vezana sa drugaricom u engleskoj sam telefonirala a između stiže poruka iz BG.
Jeli to spajanje svijetova?
Drugorođena kćer upita jel mislim negdje ići. Ako ne - ona bi uzela auto.
Osjetih ponos u sebi.
Znam da joj je izazov voziti auto koje imamo. Nije automatik. Niti novo.
Slobodno je auto, Maus - odgovorih.
Na čemu sam zahvalna?
Kažu da je svijet naš odraz. Ogledalo.
Ono o čemu se rijetko govori je da ogledala imaju dubinu.
Ja sam dobacila do sedmog.
Koliko loše, toliko i lijepe odraze treba moći prihvatiti. Prihvatiti i osjetiti. U sebi.
Nije lako niti jednostavno osjetiti sebe, nebitno dal pozitivno ili negativno.
Nekako smo navikli da razmisljamo i mislimo, dok ako se spustimo u osjećaj - doživljavamo neugodnost. Nerijetko je preintenzivno.
Obilazim okolo kole, znam. Na čemu sam zahvalna danas?
Zahvalna na mom odrazu.
Koliko bola i tuge vidim (osjetim) toliko radosti i sreće doživljavam.
Neka tragovi koje ostavljamo iza sebe budu sklad i ljubav. Bar onoliko koliko možemo.
A možemo.
