Od 92 ne slavim ništa posebno.
Šta je proslava Nove po našem kalendaru?
Na planeti imamo toliko tradicija, da je smiješno i besmisleno uopšte raspravljati kada počinje nova godina.
Svaki dan po sebi je slavlje.
To sam spoznala iste te 1992 godine.
Danas, dok sam pripremala naš tradicionalni raclet, duhovi prošlosti me posjetiše.
Na trenutak sam bila u ‘92. Briga i strah za sestre me preplavi.
Mama, jesi li ok? - upita moje trećerođeno - blijeda si.
Ok sam, zaista. Samo moram sestre čuti, pomislih.
Znam kako izgledaju posjete duhova prošlosti. I strah koji nas preplavi tog trenutka.. svejedno želim da čujem sestre.
Idem okrenuti tetku i Dinku, i tetku Safu - rekoh ostavljajući sve u kuhinji.
Dinka radi večeras u azilskom centru za maloljetnike. Javila se. Kao i moja starija sestra. Nakon nekoliko minuta razgovora sam podijelila sa njima sijenku prošlosti i zahvalila se na javljanju - koliko god to banalno zvučalo.
Mogućnost da se čujem sa njima me vratilo u ovdje i sada.
U momenat gdje smo svi ok, na sigurnom. Živi. Zdravi.
Hoćemo li se ikada osloboditi prošlosti?
Nećemo.
Naše je uvijek ponovo praviti update sa ovdje i sada.. da, moje sestre su dobro i na sigurnom.
Svaki novi dan je slavlje.
Slavlje da smo se probudili i da smo živi.
To naravno ne znači da ne trebamo pratiti tradiciju ili rituale. Svoje rituale.
Imam običaj da 31.12. sagledam proteklih 365 dana i izvučem pouku/lekciju. I postavim nove ciljeve.
Volim da stavim tačku.
Na taj način stvaram novi početak - što i jeste suština početka.
Nebitno po kojoj tradiciju ili kalendaru.
Staviti tačku i početi otpočetka, ostavljajući sve iza sebe. Nezaboravljajuci korijenje i doživljeno, sa našim ljudima. Roditeljima, braćom, sestrama, djecom, prijateljima..
Imaju li ljudi kao ja ikakvu šansu biti u balnsu i biti radosni u svakodnevnom životu?
Bez ličnog izbora, živimo daleko od prostora rođenja i familije. Tako nam “pao grah”, kako bi rekli u Bosni.
Šta je sa našom djecom?
Možemo li im pružiti stabilnost mira sa životom i strukturu svakodnevnice? Sa ili bez Nove godine.
Pregledala sam ritualno e-maile i poštu. Kako rekoh, volim čistinu. Volim transparentnost. Volim očistiti sve što mogu. Sada.
Dok sjedimo za stolom, svako sebi spremajući šta želi da jede, pričamo o događajima u 2024. Bitno je, ne ignosrisati činjenice. U suprotnom nećemo nikada naučiti. Nećemo sazrijeti.
Narasle smo ove godine, mislim u sebi. Zahvalna!
Čak nam ni tema inzulin nije više teška. Bože, koliko sam ponosna na svoje dijete.
Majka sam joj, ali ni zamisliti ne mogu sa čime se ona suočava 24/7/365. Naučila sam je što sam mogla.
Sada ja učim od nje.
I od druge dvije.
Poslušah pjesmu koju sam dobila na poklon za Novu. Zahvalna. Podijelit ću je ovih dana na YouTube kanalu, možete je tamo poslušati.
Osjetila sam potrebu da se čujem i sa prijateljicama. Dobila sam i njih. Život je danas na mojoj strani. Zahvalana.
Mirno nam more, svima, narednih 365 dana 🥂u ovom ludom vremenu i prostoru.
Ako se pogubite, uvijek se možete vratiti zvijezdi vodilji.
Ne zaboravite na orijentaciju ljudskog Bića!
💜
