Odrasla sam posmatrajući vanjski krug primarne porodice mojih roditelja.*1
Majci i ocu je bilo važno da mi, kao djeca, provodimo vrijeme sa nenama i djedovima. Sa obije strane.
Tako smo provodili raspuste i slobodno vrijeme podjednako raspoređeno između majčine i očeve familije.
Iako samo nepunih 100 km udaljenosti prostorno, moji roditelji su odrasli drugačije.
Tako sam, još kao mala, učila da razumijem šta se kako zove kod jedne - a kako kod druge bake.
Ne samo nazivi i izrazi da su bili drugaciji, nego i običaji i tradicija. A samo nepunih 100 km razdaljine.
Da li zbog toga, ili zbog života u nizozemskoj i njemackoj - satklala sam moje običaje sa djecom. Običaje koji su proteklih skoro 30 godina postali naša tradicija. Tradicija unutrašnjeg kruga primarne porodice. *2
Koliko je bitno pratiti tradiciju? I raditi sve sto su naši predci činili?
Osim što nema potrebe, niti je moguće ponavljati stotinama godina isto, ja - lično i ne želim!
Mnogo bitnije od običaja i tradicije su mi moja djeca i ja, u vremenu i prostoru u kojem se nalazimo.
A obitavamo u ovdje i sada.
Važnije i bitnije, od običaja i tradicije je - ljudskost. Poštovanje. Uvažavanje.
Autentičnost mene i moje djece, sa svim dijelovima, bezuvjetno viđena i prihvaćena. Sada.
Na čemu sam danas zahvalna?
Zahvalna na svim običajima i tradicijama koje sam srela i doživjela. I svim jezicima i izrazima. Od svega toga jesam ono što sam danas.
1 & 2 primarna porodica je porodica u kojoj smo rođeni. Ona se dijeli na unutrasnji i vanjski krug. Kada sami osnujemo porodicu onda unutrasnji krug postaje vanjski, a naša porodica i djeca su unutrasnji krug.
Ali to je već neka druga tema.
