Novi tekstovi

Tvoje dijete nije došlo da ispuni tvoje snove. Nije poslano da nosi teret tvojih čežnji, niti da živi nedovršene puteve koje nisi stigao...

27. Oktobar 2025 Večeras, kada se svjetla gradova -  od Barcelone i Amsterdama do Sarajeva i Dubrovnika, preko Manchestera, Pariza i Dubaija - spajaju u tišini naših koraka, stajemo zajedno. Ne samo da ispratimo amidžu Idriza - već da primimo poruku koja je starija od nas: ovo je naš tok, naš lanac, naše sjeme i naše nebo. Generacije koje su prošle - djed, majka Halima . Strina Fatima i Izeta. Nena. Otac Hamed i tetka Mevlija. Ostavili  su trag. Trag koji kaže: radili smo, vo

Zašto su važni za nas kao kolektiv? Strah. Riječ i osjećaj koju svi poznajemo. Osjećaj koji ne zaobilazi nijedno ljudsko srce. Možda ga...

Godina koja nas je zaustavila. Raslojila. Rastvorila. Pokazala nam sve što jesmo. I sve što nismo. Danas, disanjem zahvaljujem. Ne nosim...

Sjedila sam jednog jutra na obali rijeke. Voda je prolazila. Talas po talas. Činilo mi se da svaki nosi jedan oblik bola. Gledah ih kako...

Planiramo. Želimo. Zamišljamo kako bi trebalo da bude. Naš um voli sigurnost. Voli putanju koja mu je poznata. I tako stvaramo slike budućnosti, uvjereni da su one ispravne.

Kada danas, u 2025. godini, razmisljam o razdvajanju mora, ne doživljavam je kao povijesni događaj, nego kao unutrašnju mapu. More koje se razdvaja nije samo prirodni element, nego simbol - prostor naših emocija, kolektivnih strahova, potisnutih sjećanja. A štap koji Musa podiže? To nije čarobni predmet, već znak svjesnosti: trenutak u kojem čovjek odlučuje hodati kroz kaos, umjesto da u njemu nestane. Danas, dok stojimo usred bučnih vremena, more ima mnogo lica. S jedne str

Ponekad zaboravimo da je um (samo) alat, ne gospodar. Navikne da ponavlja slike iz prošlosti, da nas priprema na pad, da nam stalno ponavlja: “Pazi!” I dok tako vrtimo najgore scenarije, u nama se stvara alhemija straha – pretvaramo sadašnji trenutak u projekciju bola koji se još nije ni dogodio. Ali prava alhemija, ona unutrašnja, počinje kad shvatimo da isti taj um može mijenjati smjer. Da može vrtjeti i slike svjetlosti, i one putanje koje vode u mir, u radost, u neočeki

Nekada davno, prije riječi, prije imena, prije granica koje su nacrtali oni što su se bojali Žene, bila je Ona. Lilith. Ne stvorena iz rebra. Ne iskovana da bude pratnja. Već iz iste prašine kao i On, sa istim dahom, istom vatrom.

Noć je došla tiho. Kao da zna da nešto treba otpasti, a da se ne slomi. Zaspala sam. A u snu - soba koju nisam prepoznala, ali u kojoj...

Hajde da se vratimo na početak. Na poznate pilule iz filma Matrix . Je li moguće da smo se, kao pojedinci, predozirali pilulom “buđenja”? I ako jesmo - kako to prepoznati? Šta se zapravo dešava s nervnim sistemom kada je prezasićen senzacijama , kada je preplavljen spoljašnjim informacijama , a bez unutrašnje integracije? Sistem se zaglavi. Počinje reciklirati podatke koje ne može da obradi. Uvijek iznova. Iste misli, isti osjećaji, isti obrasci. To doživljavamo kroz ponavlja