Bilo, jeste ili će biti?

Postoji vrijeme koje ne mjere sati, minute ili dani. Vrijeme koje diše tiho kroz nas, kroz misao, kroz prisustvo.

Zovemo ga sada.

Koliko često ga propuštamo?

Zagledani u ono što je bilo, sanjajući ono što će biti, rjeđe zastanemo kod onoga što jest.

Dante Alighieri je svoj pakao opisao kao fikciju - krugove, vatre, tame. Možda mjesto nije stvarno, ali iskustvo je.

Čovjek je „pakao“ pretvorio u unutrašnji krajolik: udaljenost od sebe, od svog trenutka.

Svako od nas živi u vlastitom svijetu percepcije, u svojoj dimenziji: filteri - naslijeđene traume, kolektivna očekivanja, nesvjesni obrasci. U tom svijetu-svemiru često se pitamo: Šta je istina? 

Po čemu se voditi?

Orijentir nije vanjski svijet.

Orijentir je unutrašnji svijet - prisutnost koja ne traži dokaz, nego prebivanje.

Vraćanje u “ovdje i sada” počinje mikro-trenucima:

~ osjetim dah, i budem svjesna da dišem;

~ osjetim stopala na zemlji, i budem svjesna da stojim;

~ primijetim misao kako dolazi, i prolazi; ne ostajem s’ njom;

~ podSjetim se: nisam ono što je bilo, niti ono što će biti - jesam ovdje.

Kad izvor orijentacije postane upravo taj unutrašnji trenutak, kompas ne treperi. Kad stanemo u prisustvo, otkrivamo da je pakao uvijek bio tamo gdje nas nije bilo - u odsustvu sada.

Možda je jedina bitna istina ova:

💜 Nisam izgubljena u vremenu, već pronađena u trenutku.

Moje ime je Enisa Alić.

I biram da jesam.

A ti?