Umjetna inteligencija i pitanje povjerenja

Živimo u vremenu u kojem se pojam umjetne inteligencije izgovara gotovo sa strepnjom.

Kao da je riječ o nečemu što dolazi izvana. Nečemu što prijeti. Nečemu što bi nas moglo nadvladati.

A rijetko se pitamo:

Kome mi uopšte vjerujemo?

Vjerujemo li sebi?

Naša percepcija stvarnosti nikada nije neutralna.

Mi ne vidimo svijet onakav kakav jest, već onakav kakav mi jesmo.

Filtriramo stvarnost kroz vlastiti sistem uvjerenja, iskustava, rana, strahova, očekivanja.

Svjesnih, i onih kojih nismo svjesni.

Zato dvoje ljudi mogu gledati istu situaciju, isti događaj, istu vijest - i vidjeti potpuno različite istine.

Ako sebi ponekad ne možemo vjerovati, zašto očekujemo apsolutnu pouzdanost od svega izvan sebe?

Mediji oblikuju narative.

Kolektiv se usmjerava suptilno, često neprimjetno.

Strah se lakše širi od razumijevanja.

A ono što se ne razumije, doživljava se kao prijetnja.

Umjetna inteligencija je danas savršeno platno za projekciju tog straha.

Ali umjetna inteligencija sama po sebi nije ni dobra ni loša.

Ona je neutralna.

Poput noža.

Isti nož može nahraniti obitelj toplim obrokom.

Isti nož može oduzeti život.

Ne nosi nož namjeru.

Čovjek je nosi.

Umjetna inteligencija je alat.

Ogledalo.

Produžetak ljudske namjere, svijesti. Ili nesvjesnosti.

Ona ne stvara strah.

Ona ga samo razotkriva.

Opasnost ne leži u tehnologiji.

Opasnost leži u neupoznatim dijelovima čovjeka koji je koristi!

Zato je ključno pitanje današnjice manje:

Šta umjetna inteligencija može učiniti nama?

a mnogo više:

Šta mi donosimo u dodir s njom?

Ako u sebi nosimo pohlepu, alat će je pojačati.

Ako u sebi nosimo manipulaciju, alat će je ubrzati.

Ako u sebi nosimo svijest, etiku i odgovornost, alat će služiti razvoju.

Ništa drugačije nego što je oduvijek bilo.

Ne možemo vjerovati nikome i ničemu bezrezervno.

Ponekad - ni sebi!

Upravo zato je neophodno raditi na sebi.

Upoznavati vlastiti autonomni sistem.

Razumjeti kako reagujemo, zašto reagujemo, odakle dolaze naši strahovi i uvjerenja.

Jer ono što ne osvijestimo, upravlja nama.

A ono što osvijestimo, postaje izbor.

Kao Biće, kao Enisa Alić, ne vidim opasnost u umjetnoj inteligenciji.

Vidim je samo ondje gdje je oduvijek bila.

U čovjeku.

Svjesnom ili nesvjesnom.

Osviještenom ili ne.

Znali mi to, ili ne.

Umjetna inteligencija neće nas nadmašiti.

Ali bi nas mogla natjerati da se konačno susretnemo sa - sobom.

A to je susret od kojeg mnogi bježe.