Smijeh koji Duša pamti

Sinoć sam sanjala majku.

Majku koja je preselila,na drugi svijet,

onda kada sam imala,

četrnaest godina.

Bio je to san satkan od ljubavi.

Od one topline koja ne pita za vrijeme,

godine ni udaljenosti.

Od osjećaja sigurnosti koji se ne objašnjava.

Već prepoznaje.

Golicala mi je stomak.

Kao nekada.

Dok se nisam počela smijati.

Smijala sam se dječijim,

iskrenim smijehom.

Koji dolazi prije misli.

Dok me golicala,

pričala mi je nježnim glasom.

Kako sam nemirno spavala.

Kako sam se sva zapetljala u zelenu dekicu.

Kao da me je cijelu noć čuvala.

Naš smijeh se stopio.

Njen i moj.

Bez granice gdje ona prestaje.

A ja počinjem.

Probudila sam se od zvuka vlastitog,

glasnog smijeha.

Dugo nakon toga sam ležala budna.

Nisam se pomjerala.

Osjećala sam vibraciju u srcu.

U stomaku, u duši.

Kao da je nešto sveto

upravo prošlo kroz mene.

I podSjetilo me.

Znam da je to bio moj smijeh zahvalnosti.

Stopljen sa zahvalnošću moje majke.

Smijala sam se sa svojom majkom.

U tom smijehu, ona je ponovo bila tu.

~mojoj i svim Majkama ~

Enisa