Povratak sebi

Unutrašnje dijete: dio sebe za koji ne znamo da nam nedostaje

Novembar, 2025

Ponekad me život zaustavi u trenutku koji ne izgleda značajno - dok sjedim u tišini, dok držim šolju kafe u rukama, dok osjetim svoje disanje dublje nego inače.

U tim trenucima osjetim blago podrhtavanje u grudima. Kao da se nešto staro i nježno želi pokrenuti.

Naučila sam prepoznati taj osjećaj.

To je ona mala djevojčica u meni - moj zaboravljeni glas, moje unutrašnje dijete.

Nisam uvijek umjela razgovarati s njom. Ponekad sam je ignorisala, ponekad ušutkivala, a najviše puta sam mislela da je „vrijeme da odrastem“.

Ali unutrašnje dijete se ne gubi. Ono čeka. Tiho, strpljivo.

Često na mjestima u nama koja smo naučili zaobilaziti.

Kada se umorimo od trčanja, počnemo čuti šapat.

Mjesto (u meni) koje je ostalo nedotaknuto

Dugo mi je trebalo da uvidim da unutrašnje dijete nije trauma.

Ona jeste nosila bol, ali bol nije ono što je definiše.

Ono što je definiše je čistoća i čednost - ona iskonska, mekana, nezaštićena.

Beskrajno mudra vibracija koja je živjela u meni mnogo prije nego što su me počeli oblikovati svijet, ljudi i očekivanja.

Dakle, unutrašnje dijete je:

• moje prvo „znam“ prije nego što sam znala govoriti

• moj prvi osjećaj ljubavi prije nego što sam je mogla imenovati

• moja spontanost prije nego što sam naučila kontrolu

• moja intuicija prije nego što je um naučio sumnju

To dijete je uvijek bilo mjesto moje najdublje istine.

A istina je spiritualna (!) čak i kada boli.

Psihologija i duša se dodiruju tamo gdje boli

Kroz psihologiju učimo kako nastaju obrasci. Kako rana postaje uvjerenje.

Kako nedostajanje postaje način života.

Ali nijedna tehnika ne može zamijeniti trenutak kada se stvarno sretnemo sa sobom.

💜Ne mentalno, ne analitički, nego srcem💜

Spoznah da unutrašnje dijete govori kroz reakcije:

• kada se povučem iako želim bliskost

• kada se trudim da budem „dovoljna“ iako to nikome ne dugujem

• kada me sitnica zaboli više nego što bi trebalo

• kada sumnjam u sebe čak i kad znam da mogu

To nije slabost.

To je djevojčica koja me pita:

“Hoćeš li me sada čuti?”

Svaki put kada odgovorim:

“Tu sam”, nešto u meni se smekša.

Nešto popusti.

Nešto iscjeljuje.

Duhovni rad je povratak u sopstvenu nutrinu

U duhovnosti, unutrašnje dijete nije rana.

Ono je esencija.

Mi ne radimo s njim da bismo „popravili“ nešto.

Mi radimo s njim da bismo se sjetili ko smo bili dok nismo naučili da se skrivamo.

To je povratak:

• svojoj spontanosti

• svojoj energiji života

• svojoj nevinosti

• svojoj hrabrosti

• svom miru

Unutrašnje dijete predstavlja našu najdelikatniju vezu sa samim Izvorom, sa onim mjestom u nama koje zna da je voljeno - čak i kada se osjeća izgubljeno.

U duhovnom smislu, rad sa unutrašnjim djetetom nije iscjeljenje prošlosti.

To je povratak sadašnjem trenutku.

Kako ga danas susrećem?

Moje unutrašnje dijete se najčešće pojavi u trenucima kada sam najviše svoja:

• u tišini moje sobe

• dok zapisujem misli koje još nemaju oblik

• dok dišem sporo i predano

• dok držim ruku na srcu i pitam: “Šta ti danas treba?”

Ponekad mi odgovori riječima.

Ponekad osjećajem.

Ponekad suzom.

Sve prihvatam.

Jer svaka reakcija je način da mi kaže:

“Hvala ti što me vidiš.“

Integracija: kada ja postanem ona odrasla koja joj treba

Najljepši dio ovog procesa je spoznaja da ja danas imam sposobnosti koje nisam imala kao dijete:

• mogu se zaštititi

• mogu izabrati

• mogu reći „ne“ bez straha

• mogu voljeti bez žrtvovanja sebe

• mogu biti tu za sebe bez da se izdam

Tu, na tom mjestu, događa se transformacija.

Ne kada zacijelimo sve rane - to nikad nije cilj.

Transformacija se događa kada prestanemo napuštati sebe.

Kada unutrašnje dijete vidi da smo ostali uz njega - i kada odrasli dio nas to ponovi, iznova i iznova - rađa se stabilna, meka, ali snažna verzija nas.

Ona koja zna gdje ide jer zna ko je.

Vratimo se sebi

Unutrašnje dijete me učilo strpljenju.

Učilo me sjećanju.

Učilo me ljubavi koja ne traži opravdanje.

Ali najviše od svega - naučilo me da povratak sebi nije povratak staroj priči, nego povratak istini ispod te priče.

Danas, kad osjetim njen mali dlan u svojoj ruci, znam: nisam više ona koja bježi.

Ja sam ona koja se vraća.

Uvijek, duboko i potpuno - sebi.

Enisa