Sanjalice

• Oktobar 2025

Svi smo mi nalik na sanjare.

Hodamo kroz dan kao kroz san, ponavljajući iste misli, iste navike, iste brige.

Kao da smo zaspali - a da toga nismo ni svjesni.

I dok posmatramo svijet oko sebe, često ne vidimo ništa novo.

Život postaje scenarij koji odigravamo, uloge koje nosimo, maske koje smo naučili zalijepiti.

A onda se dogodi trenutak.

Nekad to bude bol, nekad neočekivana tišina, ili osjećaj nelagode da nešto nije u redu.

To je onaj tihi trzaj iznutra, šapat: “Probudi se.”

Zavjesa padne i shvatiš da ono što si smatrao stvarnim i čvrstim - zapravo nije više od sna.

Biti prisutan, u ovdje & sada, nije pokušaj da se odvojiš od svijeta, nego da se potpuno uključiš u ono što već - jest.

Ne da napustiš život, nego da prestaneš živjeti kroz filter misli, normi i identiteta.

Ne da bježiš u tišinu, već da u tišini osetiš glas svijeta.

Ono što zovemo “ja” (misli, priče, identitet) nije temelj stvarnosti - nego privremeni pokrov.

Kad se taj pokrov rasprsne, ne nestajemo - samo prestajemo biti zatočeni u vlastitoj priči.

U tom trenutku svijet može prodisati kroz tebe.

Ne kao distanca, nego kao saradnja: ti si svijet koji opaža i osjeća svijet!

Iz te percepcije prisutnost prestaje biti visoko duhovno “postignuće” i postaje stanje - prihvatanja i otvorenosti.

Ne treba neprestano “raditi” na sebi, nego raditi - i istovremeno ostati fluidan za ono što se događa.

U kuhinji, u razgovoru, u šetnji.

Prisutnost može biti u svakom dahu.

Naravno, i to ima svoje zamke.

Ego je lukav: može se prerušiti u “prosvijetljenog”, i početi stvarati novi identitet.

“Ja sam prisutan/budan, ti nisi”.

To je izvanredno ironično - izjave o prisutnošću koje nastaju iz identifikacije ponovo stvaraju separaciju.

Ovim putem koristim priliku da upozorim da mi često ne prepoznamo da stvaramo nove poklone ega dok misimo da smo transcendentirali.

Biti “probuđen” nije odlazak negdje, nego vraćanje (!) - vraćanje sebi, vraćanje svijetu bez sloja “priče” koji misli projektuju.

Kad’ kreneš gledati misli kao što gledaš oblake koji prolaze - ne kao dio sebe - onda se svijet otvara.

Tada se, paradoksalno, osjećaj „ja“ širi: više nisi mali centar misli, nego prostor u kojem misli, emocije, zvukovi i ti koegzistirate.

Biti prisutan (budan) ne rastvara svijet, nego ga otvara.

Život je jedna velika igra opažanja, primjecivanja i svjedočenja.

Ne čekamo da se nešto desi, nego primjećujemo ono sto je već tu.

Ne proganjamo iskustvo, ne hvatamo se se za mistične trenutke - nego dopuštamo da nas iskustvo nosi.

I zato, kad govorimo o prisutnošću, možda je važno zapamtiti: ne radi se o cilju koji čeka na vrhu planine.

To je radost otvaranja svakog trenutka sadašnjosti. Ovdje & sada.

Povratak sebi, ne kao zamrznutom idealu, nego kao živoj prisutnosti koja se mijenja i diše.

Sada, dok ovo čitaš - zastani.

Udahni.

Posmatraj misao koja želi biti uhvaćena.

Dopusti da prođe.

To je buđenje.

To si ti - u saradnji sa (mikro & makro) svijetom.

Enisa