Proces prisutnosti sam otkrila, ili je on mene pronašao, 2008 godine.
Tada sam već imala troje djece, olujnu i užarenu svakodnevnicu.
Izmedu brižnosti, odgajanja i vaspitanja djece; kucnih, neizbjeznih, obaveza; potrebnog posla; familije i prijatelja, jedva sam uspijevala sve stići.
Ne onako kako sam namjeravala. Svakodnevnom špagom pokušavala sam premostiti vrijeme i mjesto.
Kucanje sata na zidu je bio moj najveći neprijatelj. Dan i noć. TIK – TAK.
Poznato?
S obzirom da su stvari u vanjskom svijetu takve kakave jesu, jedini izlaz koji sam vidjela je bio u radu na sebi.
Već sam imala poprilično nanizanih godina istrajnog rada, pokušavajući preraditi prošlost koja me svakodnevno stizala.
U tom periodu sam sanjala svaku noć da bježim. Iz rata.
Stabilan život u njemačkoj se nije brojao, u snu nije postojao.
Iz noći u noć sam skupljala stare slike u rastrganu kesu, flašu vode i hljeb. Bježala sam trčajuci kroz livade i šume sa mlađom sestrom u naručju. Budila se sa kapljicama znoja na celu i lupanjem srca. U grču.
Odvojiti vrijeme za vježbe disanja je bila još jedna špaga, a sjetiti se više puta na dan sedmičnih izjava – nemoguće.
Često bih utonula u san disajući, a izjave zaboravila i pored podsjetnika koje sam zalijepila svuda oko sebe.
U kuhinji, kupatilu, na izlaznim vratima, u autu, na poslu..
Taj prvi krug procesa me odveo direktno u okean potisnutog emotivnog naboja. Osim što sam imala oluje u vanjskom svijetu, unutar sebe sam se borila sa burama i valovima koji su me preplavljivali i nosili. Čista namjera da dosegnem i dođem do mira u sebi mi je davala snagu da ne odustanem.
Iako su dani postali još bolniji i teži, nisam stala.
Bujice suza su bile olakšavajuće i oslobađajuće.
Suze su milost Božija.
Moj otac, 2013 nakon što se razbolio, odlučuje da ne želi nikakve terapije niti tretmane.
Provela sam zadnjih sedam dana njegovg života uz njega.
Da mi je to neko rekao prije, ne bih mu vjerovala.
Samo oni koji su izgubili roditelja znaju kako se karte nakon toga preslagaju, unutar nas.
Proces mi je ponovo pomogao da ih posložim "stabilno" i nastavim život dalje. Sljedeći raspad sistema sam doživjela 2014, kada smo završile na intenzivnoj.
Emini, sa tek napunjenih 7 godina, dijagnosticiran je dijabetes tip 1.
Svijet koji je postojao do tada je izblijedio i nestao.
Prosto tako, nestao.
Skupljala sam kartu po kartu i slagala tužno kulu još jednom.
Prozes prisutnosti mi nije padao na pamet.
Iskustva kroz koja sam prosla 2008, i svih predhodnih godina, su me propratila.
Dan po dan sam učila, prenosila Emini znanje, organizovala, razgovarala.
Špage izmedu istih stvari, sada još težih, sam sa lakoćom uspijevala. I stizala. Sve. Do godine 2020.
U oktobru 2020 ne samo da su po ko zna koji put karte srušene, nego ih uopšte nema.
Ayla, sa tek napunjenih sedamnaest godina, dobija upalu mozga.
Funkcija mozga tek tolika da živi.
Nije mogla hodati, pričati.
Vid izgubila.
Ovdje sam naučila da živim od minute do minute.
Sjediti pored nje i heklati.
Bez cilja, prosto da heklam.
Od trenutka do trenutka.
Bez ikakvog očekivanja, sa povjerenjem da će biti kako je najbolje za sve nas.
Na ovom mjestu zahvaljujem mojim prijateljima koji su imali razumijevanja da se nisam nikome javljala.
Nije bilo prostora u meni.
Disala sam.
I disala.
Neprestano.
Hvala i mojoj sestri Lejli, koja je svako veče strpljivo čekala da se javim.
I Ameli, koja je preuzela odgovornost za Eminu dok sam bila pored Ayle u bolnici.
U međuvremenu smo se svi oporavili.
Dan po dan ponovo stadosmo na noge.
Vidimo.
Čini mi se prvi put jasno i čisto.
Životna radost je provirila, i ostala. Za sada.
Ko zna šta još čeka na nas, ali to nije ni bitno.
Ne broji se koliko puta smo sruseni, mi ili svijet oko nas.
Broji se samo još jedno dizanje na noge.
Jedno jedino.
Ovaj put bez straha i bez građenja ikakvih kula od karata.
U periodu od više godina sam bila pozvana od strane mnogo ljudi, kako bi ih podržala dok su prolazili svoje krugove procesa. Neke od njihovih iskustava možete pronaći u odeljku Proces Prisutnosti