;
Kraj ljeta 1992 sam dočekala u izbjegličkom centru u Holandiji.
Ne znam kako sam završila tu. Niti zašto.
Granice sam presla sa pasošom neke žene, koju nisam čak niti poznavala. Pisalo je da je moja tetka. Nakon dolaska u Holandiju nisam je nikada više vidjela.
Taj dan je na otvorena vrata usijanog kontejnera, u kojem se prozori nisu mogli otvoriti, pokucao socijalni radnik. Tražio je mene.
Rekao je da me zvala novinarka, te da će doći sutra u 15.00. Ako imam vremena.
Šokirana da me neko može tražiti , nasmijala sam se u sebi. “Ako imam vremena !”
Može li vrijeme stati? O, da !
Budna sam dočekala jutro, u isčekivanju da saznam šta želi. Kristina joj je bilo ime.
Ispričala mi je da se obilježava godišnjica Anne Frank, djevojčice jevrejskog porijekla koja je zadnje dane svoga života provela pisajući dnevnik u podrumu holandske porodice, skrivajući se.
Mene je našla na listi maljonetnih, prijavljenih prognanika. Imala sam isto, kao i Anne, 14 godina. Bila bez roditelja i sestara u kampu.
Vidljivo uzbuđena, objasnila mi je da želi da povuče paralelu između Anne i mene – te na taj način ukaže na dešavanja. Prošla, i sadašnja.
Mnogo godina kasnije, ni sluteći gdje će me život odnijeti, Amela je krenula u srednju školu “Anne Frank” (Njemačka).
Dugi niz godina sam bila svjedok kako i na koji način se obilježava godišnjica i sjećanje kako na Anne, tako i na sve žrtve Prvog i Drugog svjetskog rata.
Zašto ovo pišem?
Pa eto, pitali ste me. Mnogo puta proteklih godina. Puno pitanja.
Najčesce prigušenim glasom, pod bujicom suza – kada niste znali dalje.
Znali ste za moj boravak na psihijatriji. Emotivne i nervne slomove. Borbu, dok nisam spoznala. Da ne treba da se borim.
Pitali, kako?
Ovih dana je moj in-box prepun poruka. Pitanja, pitanja, pitanja.
Šta imam za reći?
Meni – kao i mnogim Balkancima, Srebrenica se desila prije Srebrenice. Ili poslije..
Srebrenica se dešava i dan danas na svijetu.
Što je najgore.
Ipak, ima nešto posebno, da kazem jedinstveno – nezamislivo i strašno u vezi Srebrenice.
Sjecam se tog dana, 11.07.1995. Pred ocima čitavog svijeta, live prenosom na TV ekranima, desilo se što se desilo.
Ne želim da ulazim u političke ili filosofske priče. Ništa od toga nas nije odvelo dalje.
Pitanje je da li želimo dalje?
Mnogo je vode proteklo od njihove, moje, vaše Srebrenice.
U Njemačkoj se i dalje obilježavaju godišnjice, u spomen i čast.
Redovno se plače uz poruku: “Da se nikada ne ponovi”.
Svaki srednjoškolac je posjetio logor u Dachau, nakon čega djeca danima ne spavaju, dobijaju psihološku pomoć i podršku – kako bi mogli progutati to “da se nikada ne ponovi”.
A ponavlja se, na nekom drugom mjestu.
Polemike, ubjeđivanje, postavljanje u pitanje broj žrtava na tom našem Balkanu, u Srebrenici – pored gubitka svih strana, besmisleno je.
Događaji koji su se odigrali ne možemo promijeniti.
Naše najdraže ne možemo vratiti.
Pitate me, i ja ću vam reci.
Oprostite drage i dragi moji. Imate pravo, zaslužujete mir. Onaj istinski, unutar sebe.
Zaboraviti svakako ne možemo, i nećemo.
Biti u ratu, ili nositi rat u sebi. Ne bih mogla reći šta je gore, ili teže.
Kako se usuđujem govoriti o tome?
Pa tako, jer znam kako se utroba okreće od straha. Znam kako mržnja/tuga/bol razara srce, bijes, um. Znam kako se čeka na DNA analizu, da bi mogli sakupiti tu šaku kostiju naših najmilijih i sahraniti kako priliči jednom ljudskom bicu.
Bila, prošla, prešla na drugu stranu.
Pišem, jer ste me pitali.
Ne plašite se. Oprostite.
Neću citirati velikane, niti podsjećati na spise Svetih Knjiga.
Ostavljam tišinu i šaljem topao zagrljaj svim mojim dragim ljudima.
Vjerujem u vas, s povjerenjem u Svevišnjeg da će svakom od nas osvijestiti i osvijetliti put prema Njemu.
Sabur.
El-Fatiha i vječni mir mojoj majci, djedu – svim žrtvama Srebrenice, svim Srebrenicama prije i nakon 11.07.1995.
Enisa Alić
11.07.2015
