Proljeće 2020
Dugo već, dobrih 6 godina, nisam dijelilla iskustva niti izazove kroz koje (isto kao i svi) prolazim. Radujem se svaki put kada neko skupi hrabrosti i napise ponešto, jer znam koliko znaci. Zato danas pišem.
U prošlosti sam pisala najvise o djeci, danas želim dotaći temu partnerstva. Kroz koje faze prolazimo individualno te o čemu se zapravo tu uopste radi?
S’ obzirom da je prošlo 12 godina od kada sam ušla prvi put u proces, prepoznavanje emotivnog naboja – posjeta duhova prošlosti kao i filmove uma, prepoznajem.
Ipak, polje partnerstva je polje za sebe. Funkcionise na isti način kao polje odnosa sa roditeljima, djecom i/ili prijateljima, a opet – prolazimo sasvim drugačije i potrebno je vrijeme da prepoznamo ono što jeste.
Šta je zdrav odnos sa partnerom?
Stanje predavanja. Potpune otvorenosti drugoj osobi. Dijeljenje najmračnijih i najsvijetlijih misli, želja, osjećaja. Nade. Straha. Očaja.
Intimnost je ogoliti se, bez ustručavanja. Bez stida. Bez srama. Samo na taj način možemo dosegnuti odnos sa partnerom o kojem svi sanjamo. Poštovanje. Ljubav.
Da li sam to svijesno izabrala? Iskreno?Nisam.
Od samog početka sam osjećala sigurnost u njegovom prisustvu. Čini mi se da mi nemamo uticaja na to, te kada dođe trenutak da se desi – desi se.
Bez obzira koliko sam bila svijesna, prva faza me koštala jako mnogo energije. Posmatrala sam kako jedan za drugim strahovi izranjaju.. strah da ne budem povrijeđena, prihvaćena, voljena .. onakva kakva jesam. A mislila sam da sam završila sa tim. Toliko o mišljenju.
Ovo sam prebrodila sa mnogo disanja.
Osjećaj sigurnosti koji sam osjećala u njegovom prisustvu je bio ključan. Da li je on to svijesno radio? Ne znam.
Sljedeća stepenica su bili duhovi prošlosti.
Izronio je paničan strah da mu se nešto ne desi. Um je naravno vrtio svoju priču, neku sasvim desetu. Taj dio sam poprilično brzo uvidjela, bio je to strah vezano za moju Majku.
Sa 14 godina sam je izgubila. Čitav život se okrenuo naglavačke, za samo jedan tren. Svijesnim prihvatanjem, strah se neutralisao. Izgleda da sam ovu temu dobro odradila.
Treća faza je bila duboka tuga.
Toliko duboka, široka i nepregledna da sam se gušila u njoj. Doslovce sam gubila dah. Tu mi je trebalo najviše vremena da spoznam o čemu se radi. Dosegnuti do jezgra je gotovo pa nemoguce, pored filmova koji nam se u glavi vrte, prožeti – u mom slučaju, tugom i bolom. Taj dan kada sam odlučila ne odustati od posmatranja koliko god da bude trajalo, plakala sam 8 sati bez prekida. Šta ne vidim? Šta je tako dobro upakovano? Uvijek ponovo se pitam odakle nam samo tolike suze? Hvala im svakako, oslobađaju. Šokantna spoznaja, kada sam svijesno uvidjela, da je to bila tuga i bol koju sam osjećala vezano za mog Oca!
Bila sam uvjerena da sam sve vezano za njega odradila. Toliko o našim uvjerenjima.
Od tog trenutka je odnos bio transformisan, opušten i lagan. Do sljedeće faze.
Zadnja faza kroz koju sam prošla je spoznaja da nisam majka mom muškarcu. Ovo me šokiralo, vjerovala sam da sam razgranicila Ženu u meni od Majke u sebi. Toliko o našem vjerovanju.
U teoriji, to bi bilo to sto se dešava u razvoju jedne veze. Iako sam sve ovo znala, bila sam svaki put ponovo zatečena. Toliko o teoretskom i iskustvenom znanju.
Naravno da na mnogo drugih polja živimo, nemamo samo jednu temu za osvijestiti.
Nimalo lako, svaki dio sebe uskladiti sa samim sobom i osobama koje volimo.
Sada učim balansirati. Biti Žena da bi moj Muškarac mogao biti Muškarac. Dan po dan.
P.S. Između velikih uvida bilo je mnogo "kratkih spojeva", kako ih ja zovem.
Trenutaka kada nemamo pojma šta nam je.
Momenti kada nam je svijesno povezano disanje od velike pomoći. I jedini alat koji imamo u svojim rukama. To, na koncu, i učimo čitavo vrijeme. To je ključ.
Imate potrebu/osjećaj da date komentar na ovaj tekst? Pišite nam na forumu.