Nijanse valova i talasa

Sjedila sam jednog jutra na obali rijeke.

Voda je prolazila. Talas po talas.

Činilo mi se da svaki nosi jedan oblik bola.

Gledah ih kako se lome, nestaju i rađaju novi.

I kao da mi je šaptalo: „Svi smo mi od talasa satkani. Nisi sama u onome što osjećaš.“

Prvi talas je došao kao težak kamen bačen u tijelo. Oštar. Neumoljiv. Tražio je moju pažnju. Nije me pitao jesam li spremna. Naučio me je da tijelo nije neprijatelj, već glasnik koji vapi da ga čujem. Kad sam se umjesto borbe nagnula k njemu s nježnošću, shvatila sam da me i on, na svoj grub način, vodi prema iscjeljenju.

Drugi talas bio je mekši. Ali dugotrajniji. U njemu su stanovali gubici. Tiha razočaranja. Neuzvraćene riječi. Bio je poput kiše što uporno kaplje po srcu. Naučio me da iza svake boli stoji čežnja za ljubavlju. I da suze, koliko god peckale, peru dublje od bilo kojeg lijeka.

Vode trećeg talasa su bile mutne. Pune sjenki. Nosio je tjeskobu. Brige. I noći bez sna. Um je u njemu vrtio iste misli iznova, kao ptica zarobljena u kavezu. Kada sam mu dopustila da samo bude, kad sam sjela s njim kao s gostom, sjenke su polako popustile i ostavile prostor tišini.

Četvrti talas bio je najtiši. Najdublji. To je ona praznina što se javi kad se zapitaš: „Ko sam? Zašto sam ovdje?“ U njegovim dubinama osjetila sam čežnju za domom koji nije na mapi. Nego u meni. Tek kada sam prestala plivati protiv njega, otkrila sam da me nosi ka izvoru - ka prostoru gdje bol prestaje biti neprijatelj. Postaje vrata ka slobodi.

Gledah kako se talasi nižu i shvatih. Nijedan nije tu da nas lomi. Oni su tu da nas probude. Da nas vrate. U tijelo. U srce. U um. U dušu. Da nas nauče da u svakom trenutku možemo osluškivati sebe. Baš kao što voda sluša obalu dok je dodiruje.

Poruka rijeke bila je jasna:

Osluškuj svaki talas. I onaj koji boli, i onaj koji te nježno nosi. Jer svi oni zajedno čine more koje jesi. Tek kad čuješ sve tonove svog postojanja, možeš osjetiti harmoniju života.

Enisa

04.09.2025