Imam naviku susretati ljude sa osmijehom. I direktnim kontaktom očima. Dajem sve od sebe, svaki dan ponovo.
Nekada sam toliko zaokupljena sobom (čitaj mislima) da i ne primjetim ko prolazi pored mene. Nekada mene drugi ne primjete, ma koliko se ja osmjehivala u prolazu.
Silazeći danas niz stubište, sretoh komšinicu sa četvrtog sprata. Imamo djecu otprilike istog uzrasta.
Pogledi nam se sretoše.
“Mogu umrijeti, niko me i ne vidi! Sama sam. Zašto sam ja djecu rađala!?” - govori mi, ne zaustavljajući se.
Izlazim na prizemlju napolje i pažljivo koračam trotoarom. Klizavo je.
Zbunjena od komšinicine izjave, prebacih fokus na unutrašnji svijet. Da vidim šta se u meni dešava.
I ti si sama skoro čitav dan Enisa, srela si djecu samo jutros u kuhinji dok je svako sebi pripremao doručak.. zašto nisi ogorčena?
Jel treba da budem ogorčena?
Dok koračam budno da se ne okliznem, prateći misli, napravih unutrašnji check up. I to mi je postala navika. Da pogledam i provjerim kako se osjećam, u kakvom stanju je moje fizičko tijelo.
Lom od pije par sedmica osjetim pri koračaju, ali ne boli. Zahvalna. Stopalo desno probada. Zanimljivo. Ni blizu loma.. trebam obratiti pažnju na držanje tijela. Vrijeme da se vratim vježbama. Glava ne boli, bistra. Zahvalna. Oči nisu pod pritiskom. Zahvalna. Uši? Hm.. tinitus je i dalje tu. Ali mi ne obuzima kompletnu pažnju. Zahvalna.
Osjećam li ogorčenost? Ne. Zahvalna. Jesam li tužna? Nisam. Zahvalna.
Vratih se mislima.
Nedjelje su bile dugo godina veoma naporne. Djeca su se rano budila, kao i svakog drugog dana. Ne znaju djeca šta je nedjelja za nas odrasle.
Nedjelje kod nas su bile dani palaćinaka. Već rano ujutro bi se mućkala jaja i brašno, a prije 10 su najbolje prijateljice stajale pred vratima. Sankanja ili muzeji kao aktivnosti biše najomiljeniji u zimskim danima, a toplijim nedjeljama jezera ili planinarenje oko grada. Parkovi ili bazeni, ovisno od toga koliko smo imale vremena i volje na raspolaganju.
Sjećajući se pomislih - jel zbog toga nisam ogorčena niti tužna?
Zastadoh.
Gdje si krenula Enisa?
Snijeg pada! Daaaa. Pošla sam napolje da se radujem snijegu!
Još kao dijete sam trčala napolje kod prvih pahulja. Nekada bih legla na zemlju i posmatrala pahuljice, otvorenih usta.. prože me ona diječija radost i ja se nasmijah grohotom.
Ne, neću leći na zemlju. Treba čuvati bubrege i mokraćne kanale. A i šta bi ljudi pomislili.
Još jednom se nasmijah gromoglasno i od srca. Bas su naše misli blesave..
Kako ono bi Enisa? Za šta si zahvalna?
Zahvalna da sam sačuvala izvorni dio sebe. Sebe koja se i dalje raduje malim svakodnevnim stvarima.
Malim, a tako velikim.
Zahvalna.
