Prisutnost koja ne prolazi. Starija sestra.

Proljeće pod kožom

Proljeće.

Sestra i ja,

u proljeće što cvjeta bez obzira na nas.

Livade pune boja,

a naše noge pune osipa.

Kihanje je postajalo ritam djetinjstva,

a Majka je uvijek imala Sinopen

negdje pri ruci

ne iz navike,

nego iz ljubavi

koja ne dramatizira,

nego dolazi tiho

i ostaje.

Nisi govorila mnogo.

Samo si gledala,

kao da znaš

da nekad tijelo govori umjesto duše.

Tog dana,

kad su svi trčali niz livade,

mi smo sjedile sa strane.

Ja crvena,

ti ćutljiva.

I tako je proljeće postalo

ne što mi se desi -

nego ono što si ti znala

prepoznati prije mene.

Koža od svjetla

Ljeto.

Sestra i ja

na zadnjem sjedištu automobila,

dok roditelji sanjaju odmor,

a meni tijelo govori “ne”.

Mučnina mi puni grlo,

plač se ljulja u stomaku,

a ti šutiš.

Ne iz hladnoće,

nego iz znanja koje djeca rijetko razumiju -

da prisutnost ne mora imati zvuk.

Putovanje kao kazna,

dok drugi broje tunele,

ja brojim vlastita izdajstva.

A onda plaža.

Zaborav dolazi u valovima.

Igram se s vodom,

kao da me nikad nije boljelo.

Pijesak postaje svemir,

vrijeme nestaje,

a ja -

bijela kao papir

što nije spreman na sunce.

I naravno,

kad tijelo naplati igru,

ti si opet tu.

Noći mirišu na jogurt,

na plahte koje peku,

na Majkine hladne obloge

i oči koje bdiju.

Kao da čuvaju nešto veće od mene.

Tad nisam znala

da iscjeljenje ponekad dolazi u tišini.

Ne u kremama,

ne u riječima,

nego u nečijem mirnom prisustvu

koje tiho kaže:

„Proći će. I kad izgoriš,

ostaješ voljena.“

Sada kad sunce peče drugačije,

kad mi vatra dolazi iznutra,

pomislim na tebe,

i znam -

ljubav je ponekad

nešto što hladi.

Nešto što ne pita.

Nešto što samo dođe

kad najviše boli.

Jesen u njenom džemperu

Jesen.

Moje godišnje doba.

Vrijeme kada sve vene

tako dostojanstveno.

Kao da zna

da u gubitku

ima više istine

nego u cvatu.

Ti i ja

hodamo kroz park pun tišine.

(Živinice, Tuzla, Sarajevo)

Lišće nam šušti pod nogama

kao prošaputane misli koje nismo stigle reći.

Ja nosim tvoj džemper -

prevelik,

mirisan na tebe,

na tvoje godine koje još ne razumijem,

ali im se divim.

Voljela sam to,

obući nešto tvoje.

Kao da me tvoje stvari čuvaju

bolje nego moje.

Rukavi mi prelaze prste,

ali meni je to bilo lijepo.

Kao da mi vrijeme prašta

što sam mlađa,

manja,

negotova.

Puštala si

da budem

malo ti.

I malo ja,

u tvom svijetu.

Sada kad jesen ponovno dođe,

kad lišće opet krene dolje,

ja nosim druge džempere.

Osjećaj nosim u sebi

da sam pripadala,

i da su rukavi dugi

zato da zagrle.

Šapat kroz zidove snijega

Zima.

Mećava vani,

a unutra svjetlo koje ne grije prostor,

nego odnos.

Naša soba -

dvije deke, dva svijeta.

Ti vježbaš Morseov kod,

tačkice i crtice

kucaju kroz tišinu,

kao srca što traže isti ritam.

Ja ušuškana,

ne razumijem sve,

ali pratim.

Pamtila sam ton

kao da ću ga jednom slati nazad

kad zatrebaš da znaš:

još sam tu!

Nismo bile iste.

Ti - red, plan, logika.

Ja - snovi, zbunjenost, osjećaji

koji ne znaju kamo s rukama.

Ali u toj sobi

nismo tražile sličnost.

Samo prisustvo.

Vanjski svijet je vijao snijeg,

vjetar je lomio granje,

a ja sam bila sigurna.

Ne jer je bilo toplo,

nego jer si ti disala kraj mene

kao da sve što jesam

nije višak,

nego oblik ljubavi.

Ponekad pomislim:

život je samo duga poruka u kodu

koju neko drugi mora znati čitati.

A ti si znala.

Čak i kad sam bila

tišina bez značenja.

Čak i kad nismo bile u istoj rečenici.

Ti si kuckala,

ja pamtila.

I to je bilo dovoljno da preživim zimu.

Enisa Alić

Posveceno mojoj starijoj sestri i svim sestrama koje su nas grijale dok smo učili šta je život. Hvala Vam 💜