🖌️ Malik Neo
Skoro mi je izbacilo neki katolički portal u kojem se upozorava vjernike da je vjerovanje u sudbinu nešto strano kršćanstvu i da je to "zaostalo sujevjerje".
Da ljudi imaju slobodnu volju, inače ne bi Gospodin nas pozivao na odgovornost bla bla...
Isti dan sam sticajem okolnosti duge i dosadne vožnje, slušao emisiju na Hrt-u, "Peti dan", u kojoj četvero intelektualaca različitih svjetonazora, pa ima i jedan profesor pravoslavac, jedan katolik, jedna ljevičarka, jedan ateista i liberal, i oni onda tu iznose svoje stavove o raznim aktualnim ili klasičnim pitanjima, tipa - slobodna volja.
Inače, najuvjerljiviji, retorički najoštriji, najprecizniji je standardno ovaj liberal- ateista, Musić.
I ovdje je zastupao stav da je predodređenost nepobitna činjenica, utvrđena na više razina:
- genetska predodređenost
- društvena
- ekonomska
- geografska
Uglavnom, sve su to notorne činjenice da je npr to gdje si se rodio određuje tvoj izgled, dakle geografski nije isto jesi li rođen u Africi ili Evropi.
Zatim tvoji roditelji ti određuju gene, koji su njima isto određeni lancem predaka, pa sklonost bolesti itd.
Društvo i kultura u kojoj se nalaziš određuju tvoj jezik, način razmišljanja, ponašanje ...
Ekonomski ili koja si socijalna klasa, pa na tome je Marks razvio cijelu filozofiju, pokušavajući da poništi tu vrstu predodređenosti, ali nije uspio.
Uglavnom, cijeli niz racionalnih argumenata i čitave filozofije se vrte oko pitanja predodređenosti ili slobodne volje.
Nije uopšte upitno postoji li predodređenje već postoji li ikakva mogućnost da se na to utječe, da se promjeni, ili je i to također predodređeno raznim faktorima.
Ovdje se dakle govori o filozofiji koja nije teološka i ne kreće od Boga, kao teologije.
Kažem to zbog toga što ukoliko je riječ o monoteističkoj vjeri i teologiji, pitanje determinizma ili narodski "sudbine", ne samo da logikom MORA biti uvršteno u učenje, već ukoliko nije, onda je to indirektno poricanje postojanja Boga kao takvog.
Sjetiću se sad zadnje knjige iz filozofije koju sam čitao, Camusov "Mit o Sizifu", gdje on eksplicite navodi : "pitanje predodređenosti je neraskidivo vezano za postojanje Boga, jer ukoliko ima Boga onda nema slobodne volje, a ukoliko ima slobodne volje onda nema Boga. Svako retoričko naprezanje da se to porekne, pokazalo se samo kao pokušaj zamagljivanja te vrlo jasne logičke postavke".
Da se razumijemo, Camus ovdje ne govori da ako nema Boga, onda postoji slobodna volja, niti kaže da ako nema slobodne volje onda Bog postoji, nego da vjerovanje i ideju o Bogu NUŽNO mora sa sobom nositi i predodređenost.
Jer, da kratko pojednostavim : Sveznajući Bog jel, koji je i Stvoritelj svega, nužno svojim sveznanjem predodređuje šta će biti sa stvorenim.
Ne postoji nikakva logička mogućnost da je to drukčije, sve su to samo retoričke zavrzlame koje izbjegavaju da se suoče s tom činjenicom nužnosti.
Tu činjenicu nužnosti jedino islamsko učenje ne izbjegava.
Šesti i najteži stub islamskog vjerovanja je vjerovanje u kader ( predodređenost).
Ovdje ja ne likujem, već sam pakostan i prema judaizmu koji eksplicite odbija kader i zastupa slobodnu volju pozivajući se na jevrejsku trezvenu racionalnost ( iako filozofija i logika pokazuju da je to jeftin trik i prevara samog sebe) , i prema kršćanstvu koje o tome govori kao o "sujevjerju", iako je teologija koja djetinjasto žmuri na tu nužnost, kukavička.
Ali sam pakostan i prema svim onim islamskim teolozima i narodnjačkim misionarima koji se predstavljaju učenima, a navode nekakve primjere u kojima eto musliman ipak ima slobodnu volju.
Pa onda redovno ide primjer o Mjesecu i astronomu koji zna kad će pomračenje ali ne utječe svojim znanjem na njega...
Što je potpuno glup i neadekvatan primjer jer taj astronom nije stvorio Mjesec i odredio mu putanju, on samo kasnije proučavanjem dolazi do zaključaka.
Govoriti i propovjedati muslimanima da imaju slobodnu volju je glupo na elementarnoj razini jer "musliman" znači - onaj koji se predao, prepustio božijoj volji. Kuran se obraća ljudima najčešće sa izrazom "abd - rob", a sama inicijacija u islam, "šehadet", govori da je Muhamed sluga i rob božiji.
Sam Kuran je pun eksplicitnih izjava o tome da "ne možeš htijeti osim onog što Allah hoće", "ne mozes nikog uputiti ako Allah ne uputi", ne može list pasti bez "dozvole Allaha".
Tu onda dolazimo do jednog ogromnog apsurda, kako se čovjek poziva da npr radi dobra djela, a predodređen da ne radi ili ne bude "upućen"?!
Apsurd je očigledan, naročito kod strogih onostranih kazni, a sve je to još pojačano ZABRANOM da se pozivaš na sudbinu prilikom rađenja zabranjenih ili teološki loših djela.
Tu nije riječ o kontradikciji već o NAMJERNO uspostavljenim apsurdnim zahtjevima, očigledno namjernim.
I onda imaš more islamskih propovjednika i.misionara koji to zamagljuju slijedeći pogrešnu logiku judaizma i kršćanstva.
I to najčešće rade oni koji su skloni fundamentalizmu i pozivaju se na "zdrav razum", što je urnebesno smiješno jer osim što je to nerazumno, sam determinizam je ugrađen u temelje islamskog vjerovanja.
Ovdje ću se opet vratiti Camusu, koji je svoju filozofiju izvedenu iz evropskog egzistencijalizma, utemeljio i nazvao upravo filozofijom APSURDA.
Dakle, postoji taj starogrčki mit o Sizifu koji je osuđen od bogova da gura kamenčugu na vrh brda i tamam kad dođe do vrha kamen se vrati u dolinu. I on opet nastavlja, iako to nema nikakvog smisla. Ta besmislenost mu je najveća kazna.
Ako se smijete ili žalite nad Sizifovom sudbom, taj Sizif je svaki čovjek jer potpuno besmisleno ponavlja svaki dan isto guranje kamena, odlazi na posao, iste rute ista kretanja, sve potpuno zamorno i besmisleno.
Jednog dana staneš i upitaš se ZAŠTO?
To je dakle pitanje smisla egzistencije kojom se bave sve filozofije i religije.
Kod Camusa dolazi do suočavanja prvo sa pitanjem samoubistva, gdje dolazi do apsurdnog ( ali esencijalno tačnog) odgovora, da što si svjesniji te mogućnosti smrti, krhkosti života, da ti je život draži, a onda dolazi i do preokreta kod Sizifa koji je nasmiješen dok gura kamen jer, pazi sad, besmisao ga nije zarobio - već oslobodio !
To da ništa nema smisla je oslobađajuće kao i ta činjenica smrti koja te oslobađa od bilo kakvog zacrtanog, pravolinijskog slijeđenja života.
Sizif dakle shvata da je sve jednako besmisleno kao i njegova kazna, da svi guraju taj kamen, samo u drugom obliku.
Camusov ( Kamijev) stav je meni najbliži, kad kaže : ja ne vjerujem u Boga ali nisam ateista!
To nije ni agnostizicam vec nesto četvrto, apsurdno shvatanje da si zarobljenošću determinizmom, istovremeno skroz slobodan, ne od odgovornosti, već od besmislene opterećenosti važnošću uloge i smisla.
Također ideja o Bogu je toliko nasilno mijenjana kroz istoriju od strane samih teologa koji su svoju sramotnu glupost prvo prikrivali inkvizicijama nad krivovjernim, a sad su se okrenuli da rade inkviziciju nad idejom o Bogu.
Čak i kad je nešto potpuno i duboko racionalno, poput ovog obrazlaganja o determinizmu ( o kojem se ima jos toliko reći ali ko će to čitati) i kad su zastupljene ideje koje pomažu život, oni ih iskrive ili umrtve.
Kako se je samo takvom umrtvljujućem, antiživotnom djelovanju, usprotivio Niče, kad je rekao ono da je Bog mrtav, baš zbog toga, i koji se strastveno i duboko usprotivio judaizmu i kršćanstvu.
O islamskom konceptu taj grobar kršćansko- judaističke ideje o Bogu, je imao samo riječi hvale.
Da. U " Antihristu", kolosalnoj kritici kršćanstva i općenito religija, samo je spomenuo Muhameda kao nevjerovatnog preporoditelja elementarnog abrahamskog koncepta, diveći se brzini ustroja islama ( 20 godina), na suprot metiljavoj kršćanskoj ideologiji.
Ono što je on stvarno mrzio kod kršćastva je taj KULT MUČENIŠTVA , razapeti Krist i svo to veličanje patnje i mrtvila.
Zatim se neskriveno divi islamskoj borbenosti duha, ratničkog duha ali ne samo u bukvalnom smislu već kao nekog ko ODBIJA DA BUDE ŽRTVA.
Neko ko neće da bude razapeti Hrist. Nekog ko odbija taj koncept plačipičkastog mentaliteta.
Danas taj muslimanski svijet boluje od svih ovih bolesti, od upadanja u negaciju vlastitih temelja vjerovanja poput ovog o slobodnoj volji koje NEMA u islamu, do mentaliteta izranjavanog Hrista koji, izdan od Jude, vuče okolo svoj križ dok ga zapadni Rimljani (američkom senatu je uzor stari Rim) razapinju i bičuju, a on jadan plače Ocu na nebu i glumi velikog moralistu koji okajava tuđe grijehe.
To je simpatična priča ali nje ne da nema u Kuranu, već naprotiv izričito se kaže : TO SE NIJE DOGODILO i nemojte se kačiti na paćeništvo !
