Koliko puta ste u životu legli da se odmorite kada ste umorni? Kada se ne osjećate baš najbolje ili kada vam je tijelu potreban dodatni san?
Stavili sebe na prvo mjesto? Bez obzira na sve?
I da li je to uopšte moguće?
Ako niste do sada razmišljali o tome, nemojte bezveze gubiti vrijeme i energiju. Ja ću Vam reć’ - nije moguće!
Praktično nije moguće živjeti ono što se teoretski i filozofski mlati i melje na svakom ćošku.
Rascjep između teorije i prakse je život. Kako će ko u kojem trenutku postaviti prioritete ovisi od okolnosti, osobama i stanju u kojem se nalazimo.
Ja lično češšće nisam bila u mogućnosti da stavim sebe na prvo mjesto prioriteta. Uzmimo da je tako, bez razmatranja i vaganja je li ili nije bilo tako.
Ovdje i sada je ono što je validno i šta se broji.
Danas.
Popodne sam legla da se odmorim. I ne samo to, nego sam i spavala.
Nije umjetnost samo osjetiti svoje tijelo, nego i opustiti. I pustiti.
Utonula sam u san slušajući melodiju kapljica kiše.
Zahvalna na opuštenom i mirnom odmoru. Dubokom, spokojnom snu.
