Godina 2014
Inspirisana danjašnjim razgovorom, i pitanjem:
"Kako sve uspjevaš (sa djecom)?"
odlučih u naredno vrijeme da podijelim sa vama neke od igara, odnosno vježbi koje praktikujem.
Protekla tri mjeseca smo bile fokusirane na igru koju smo nazvale "Srce".
S obzirom da su moja djeca u uzrastu sa kojem se razumno moze razgovarati, i mnoge stvari osvijestiti - svakako u skladu sa njihovim uzrastom - osjetila sam da je vrijeme za sledecu vježbu:
Osvještavanje (njihovih) reakcija na svijet oko sebe.
Naravno da to nisam tako definisala šestogodisnjoj Emini, kao ni desetogodišnjoj Ayli - ali je Amela (17 godina) razumjela.
Zamolila sam ih da isjeku srce od siropora, i oboje.
Zelenu farbu smo imali pri ruci, tako da je srce obojeno u zeleno, okačeno na vidljivo mjesto i igra (vježba) je mogla početi.
Pravila igre su bila sljedeća : svaki put kada bi se osjećale povrijeđenim, u srce je bila utisnuta rajsnegla ili mali ekser.
Dogovor je naravno bio, i da sve što ja kažem ili uradim - bude otvoreno i iskreno "ubodeno" u srce.
[Roditelji sanjaju o tome da su im djeca slobodna, da govore što osjećaju i misle, ali kada se nađu u situacijama svakodnevnice - ne ostavljaju prostora da ispolje svoje osjećaje i misli. Ne uzimaju u obzir šta se u njihovim životima dešava i nemajući "vremena" za razgvor.]
Nakon sedam dana, naše zeleno stiroporno srce je bilo puno rajsnegli.
Ono što je zanimljivo vidjeti, je da se povrijeđena osoba mnogo lakše osjećala kada bi ubola rajsneglu u srce. Kao da se naboj istog momenta oslobodio, postao je vidljiv-na stiropornom srcu.
Ako ništa drugo, uspjele smo zaustaviti lančanu reakciju, prebacivanja emocija kao ping-pong loptice jedne na drugu - a ja nisam više bila prinuđena preuzimati ulogu "sudije" .
Nismo se zadržale na tome, otišle smo korak dalje!
Druge sedmice smo razgovarale o emocijama koje su se odvijale unutar nas.
Onih koji su bili "povrijeđeni" - kao i onih koji su "povrijedili".
Da se razumijemo, ovdje govorim o svakodnevnim okolnostima, oblika:
"Napolje iz moje sobe!" (nimalo prijatnog glasa)
"Mrzim te!"
"Voljela bih da nemam sestru!" itd.
Iako na izgled "normalni" odnosi između sestara, ili djece prema roditeljima, u svim porodicama - mišljenja sam da ne treba niti se smije za "normalno" prihvatiti.
Ali ni spriječavati i nasilno prisiljavati djecu da budu "dobra".
Šta je onda ispravan način da odnose izmedu njih učinimo kvalitetnijim?
Ne želim upotrijebiti riječ boljim, jer bi to značilo da njihovo ponašanje nije dobro.
Ponašanje djece je uvijek u skladu sa njihovim osjećajima i stanjem u kojem se nalaze.
Bez iznimke.
I bez obzira šta mi kao roditelji mislili ili željeli/očekivali od njih.
S obzirom da ne možemo uticati na njihove odnose (niti trebamo) izvan kuće, jedino što ima smisla je osvijestiti dijetetu zašto na nesto reaguje, i šta je uzrok njegove reakcije.
Ono što je mene navelo da krenem sa ovom igrom (vježbom) je to - što me boljelo posmatrati svoje djevojčice kako se nerviraju, kako su bijesne, kako su tužne - da same nisu razumjele zašto.
Vrlo dobro znamo kao roditelji , da bi ih najradije od svega zaštitili.
Ali zaštiti ih ne možemo, niti trebamo - jer ih na taj način sputavamo u razvoju i emotivnom sazrijevanju.
Ono što možemo učiniti je vratiti ih sebi, i osvijestiti njihove emocije koliko je moguće više u njihovom uzrastu.
[Djeca razumiju mnogo više nego mi, odrasli!!]
Dakle, u drugoj sedmici smo razgovarale o emocijama.
Šta osjećamo prije nego reagujemo?
Trećoj smo razgovarale o tome zašto se osjećamo tako?
Četvrtoj sedmici smo se morale vratiti na drugu - jer smo zaboravile kako se osjećamo!
[ponavljanje majka znanja, iskustveno]
Od pete sedmice već nije bilo rajsnegli u zelenom srcu.
Od pete pa do danas, razgovori teku sasvim drugim tokom.
Nema više vrisaka i bijesnih izjava tipa : "Napolje!"
Danas se kaže:
"Treba mi prostora, izađi iz sobe."
"Imala sam naporan dan u školi, nemoj me ništa pitati"
Sama sam mnogo naučila protekla tri mjeseca, i čula od njih tri šta im smeta.
Jedna od stvari koje su doživljavale burno i teško podnosile je bilo kako one kažu - ignorisanje.
Dok to uopšte nije bilo ignorisanje sa moje strane. Samo nisam ulazila u njihove trenutne drame.
Čak sam i govorila :
"Umorna si, imala si naporan dan"
"Razumijem da si bijesna, mnogo toga se danas desilo"
ali me one nisu čule, niti razumjele.
Znamo da ono što ne znamo, ne mozemo ni čuti/razumjeti, ali osvještavanjem - poboljšavamo kvalitet našeg zajedničkog života.
Kao majka troje djece vrlo dobro znam da filozofija i teorije u svakodnevnom zivotu ne funkcionišu.
Umjetnost je teći sa nepredviđenim dešavanjima/okolnostima oko nas i naše djece.
Suština igre (vježbe) je bila da budu (budemo) svjesne koliko je važno biti svjestan sebe (ostati u sebi), ali i - paralelno biti svjestan ljudi oko nas.
Uvažavati svoje osećanje, ali i osjećanje ljudi oko nas.
Uzeti si prostora kada nam je potrebo, ali i dati prostora drugima.