Inspirisana danjašnjim razgovorom, i pitanjem : "Kako sve uspjevaš (sa djecom) ? " odlučih u naredno vrijeme da podijelim sa vama neke od igara, odnosno vježbi koje praktikujem.
Protekla tri mjeseca smo bile fokusirane na igru koju smo nazvale "Srce".
S obzirom da su moja djeca u uzrastu sa kojem se razumno moze razgovarati, i mnoge stvari osvijestiti - svakako u skladu sa njihovim uzrastom, osjetila sam da je vrijeme za sledecu vježbu:
Osvještavanje njihovih reakcija na svijet oko sebe.
Naravno da to nisam tako definisala šestogodisnjoj Emini, kao ni desetogodišnjoj Ayli - ali je Amela ( 17 godina ) razumjela.
Zamolila sam ih da isjeku srce od siropora, i oboje. Zelenu farbu smo imali pri ruci, tako da je srce obojeno u zeleno, okačeno na vidljivo mjesto i igra ( vježba ) je mogla početi .
Pravila igre su bila sledeća : svaki put kada bi se osjećale povrijeđenim, u srce je bila utisnuta rajsnegla ili mali ekser.
Dogovor je naravno bio, i da sve sto ja kažem ili uradim - bude otvoreno i iskreno "ubodeno" u srce.
(Roditelji sanjaju o tome da su im djeca slobodna, da govore sto osjećaju i misle, ali kada se nađu u situacijama svakodnevnice - ne ostavljaju prostora da ispolje svoje osjećaje i misli, ne uzimajući u obzir sta se u njihovim životima dešava i nemajući "vremena" za razgvor )
Nakon sedam dana, naše zeleno stiroporno srce je bilo puno rajsnegli.
Ono što je zanimljivo vidjeti, je da se povrijeđena osoba mnogo lakše osjećala kada bi ubola rajsneglu u srce...kao da se naboj istog momenta oslobodio, postao je vidljiv...na stiropornom srcu. Ako ništa drugo, uspjele smo zaustaviti lančanu reakciju, prebacivanja emocija kao ping-pong loptice jedne na drugu - a ja nisam više bila prinuđena preuzimati ulogu "sudije" .
Nismo se zadržale na tome, otišle smo korak dalje.
Druge sedmice smo razgovarale o emocijama koje su se odvijale unutar nas...onih koji su bili "povrijeđeni" - kao i onih koji su "povrijedili".
Da se razumijemo, ovdje govorim o svakodnevnim okolnostima, oblika : "Napolje iz moje sobe ( nimalo prijatnog glasa ) " , "mrzim te" , " volila bih da nemam sestru" itd. Iako na izgled "normalni" odnosi između sestara, ili djece prema roditeljima, u svim porodicama - mišljenja sam da ne treba niti se smije za "normalno" prihvatiti. Ali ni spriječavati i nasilno prisiljavati djecu da budu "dobra" . Šta je onda ispravan način da odnose izmedu njih ucinimo kvalitetnijim? Ne želim upotrijebiti riječ boljim, jer bi to značilo da njihovo ponašanje nije dobro.
Ponašanje djece je uvijek u skladu sa njihovim osjećajima i stanjem u kojem se nalaze. Bez iznimke ...i bez obzira šta mi kao roditelji mislili ili željeli / očekivali od njih.
S obzirom da ne možemo uticati na njihove odnose ( niti trebamo ) izvan kuće, jedino što ima smisla je osvijestiti dijete zašto na nesto reaguje, i šta je uzrok njegove reakcije. Ono što je mene navelo da krenem sa ovom igrom ( vježbom ) je to - što me boljelo posmatrati svoje djevojčice kako se nerviraju, kako su bijesne, kako su tužne...a da same nisu razumjele zašto. Vrlo dobro znamo kao roditelji , da bi ih najradije od svega zaštitili - ali zaštiti ih ne možemo, niti trebamo - jer ih na taj način sputavamo u razvoju i emotivnom sazrijevanju.
Ono što mozemo uciniti je vratiti ih sebi, i osvijestiti njihove emocije koliko je moguce više u njihovom uzrastu ( oduševljena sam da razumiju mnogo više nego mi, odrasli ) .
Dakle, u drugoj sedmici smo razgovarale o emocijama. Šta osjećamo prije nego reagujemo .... u trećoj smo razgovarale o tome zašto se osjećamo tako .... u četvrtoj smo se morale vratiti na drugu sedmicu - jer smo zaboravile kako se osjećamo, ali od pete sedmice vec nije bilo rajsnegli u zelenom srcu . Od pete pa do danas, razgovori teku sasvim drugim tokom. Nema više vrisaka i bijesnih izjava tipa : "Napolje!"....
Danas se kaže . " Treba mi prostora, izaži iz sobe " , " Imala sam naporan dan u školi, nemoj me ništa pitati" ....
Sama sam mnogo naučila protekla tri mjeseca, i čula od njih tri šta im smeta. Jedna od stvari koje su doživljavale burno i teško podnosile je bilo kako one kažu - ignorisanje. Dok to uopšte nije bilo ignorisanje sa moje strane. Samo nisam ulazila u njihove trenutne drame. Čak sam i govorila : "Umorna si, imala si naporan dan" , " Razumijem da si bijesna, mnogo toga se danas desilo" - ali me one nisu čule, niti razumjele.
Znamo da ono što ne znamo, ne mozemo ni čuti / razumjeti, ali osvještavanjem - poboljšavamo kvalitet našeg zajedničkog života.
Kao majka troje djece vrlo dobro znam da filozofija i teorije u svakodnevnom zivotu ne funkcionišu - te da je umjetnost teći sa nepredviđenim dešavanjima / okolnostima oko nas i nase djece.
Suština igre ( vježbe ) je bila da budu ( budemo ) svjesne koliko je važno biti svjestan sebe ( ostati u sebi ), ali i paralelno biti svjestan ljudi oko nas. Respektovati svoje osećaje, ali i osjećaje ljudi oko nas ... uzeti si prostora kada nam je potrebo, ali i dati prostora drugima....