Kako izgleda iscjeljenje u svakodnevnom životu? Neočekivano!
02.10.2023
Dok su roditelji ulazili u prostoriju gdje se održava radionica, pogled mi se zaustavio.
Zaustavio mi se i dah.
Istog trenutka sam znala ko je ona.
Koračala je direktno ka meni, pružene ruke i nesigurnog osmijeha.
“Nisam se stigla prijaviti, ja sam ljekarka. Želim učestvovati na radionici, je li to ok?”
“Predavanje je namijenjeno roditeljima djece sa dijabetesom tip 1” odgovorih, te upitah “Vaše dijete ima dijabetes tip 1?”
“Ne, ne! Moja djeca su ok. Imam temu koja me prati već duže vrijeme, o njoj bih da razgovaram. Sa vama, i sa roditeljima”.
“Jel ta tema ima veze sa dijabetesom tip 1?” jedva izgovorih dok sam davala sve od sebe da usmjerim pažnju na disanje.
“Da.” bio je njen odgovor.
“Ok, onda možete ostati. Molim vas uzmite si stolicu iz hodnika.”
Nije me prepoznala.
Prošlo je deset godina.
Ne razumijem šta radi ovdje.
Svijesno disanje me usidrilo u ovdje i sada, te sam poželjela svima dobrodošlicu i pozvala da se svako pojedinačno predstavi, prije nego krenemo sa edukacijom i predavanjem.
Pozvala sam da, osim predstavljanja, svako iznese šta očekuje od radionice - odnosno šta možemo (možda) zajedno razjasniti.
Jednan po jedan roditelj se predstavljao, a onda je došla ljekarka na red.
Srce mi je lupalo a u ušima zujalo.
Jedino što sam mogla da mislim u tom trenutku je bilo - Enisa, diši!
“Ja sam dječiji dijabetolg, ovdje sam jer imam temu koja mi se proteklih deset godina ponavlja.. voljela bih da pričam sa vama, roditeljima”.
Energija u prostoriji se ustalasala, roditelji svi do jednog - uznemireni, upućivajući jedno po jedno poglede prema meni. Poglede zatečenosti i nevjerice.
Podsjećala sam se svoje uloge u sebi (vodim radionicu, predavanje, edukaciju) dok sam fokusirano disala.
Udah - izdah, povezano.
“Ljekarka zna da je radionica namjenjena roditeljima. Jel smo otvoreni primiti je danas u krug?” pitala sam.
Uslijedilo je par dugih trenutaka. Onih koji traju vječnost.
Ja i dalje samo i jedino - dišem.
Time mi je um smiren, a sjećanje na događaj od prije deset godina u pozadini mirno postoji.
Nisam znala šta da kažem ili napravim, samo sam sjedila. Disala.
I čekala. Strpljivo.
“Ja sam za!” prekinu jedna od majki tišinu "Neka doktorka čuje i našu stranu priče!”
Jedan po jedan roditelj je klimao glavom, a ja sa olakšanjem nasavih.
“Lijepo! Hvala tatama i mama na otvorenosti da primimo doktorku danas na radionicu..”
Edukativni dio radionice je prošao bez izazova, a završni dio diskusije i otvorenog razgovora približavao.
Dok sam spretno prenosila teoretsko i iskustveno znanje, u meni se dešavalo više od toga.
Jedno - um se pitao šta je tema ljekarke, i kako me zaboga nije prepoznala!?
Drugo - događaj i doživljaj od prije deset godina se vrtio u pozadini, samnom u glavnoj ulozi.
“Ok, to bi bio edukativni dio. Da li se slažete da damo prvu riječ našoj gošći?”
Roditelji su klimali glavom u znak odobrenja.
“Doktorka, izvolite. O čemu želite sa nama da razgovarate, šta je tema koja vas prati?”
“Hvala” reče sa uzdahom
“Kako rekoh, ja sam dijabetolog za djecu.
Prije deset godina sam počela raditi u dječijoj klinici.
Moj prvi pacijent je bila djevojčica, imala je oko 7 godina.
Taj dan sam bila na dežurstvu, kada sam pozvana od osoblja.
Djetetu je razina šećera skočila izvan granice normale.
Postupila sam onako kako sam naučila - rekla da se djevojčici da jedna jedinica inzulina, kako bi se razina šećera u krvi vratila u normu. Majka koja je dijete držala u naručju je burno reagovala.
Odlučno je stajala sa djetetom u rukama, odbijajući ubrizgavanje inzulina špricom u nogu.
Kada majka nije popustila, izašla sam i pozvala psihologa da razgovara sa njom.”
Osjetila sam saosjećanje sa ovom hrabrom ljekarkom, koja je došla otvoreno da razgovara.
Koliko je to pametno od nje,
ili od mene - da dozvolim,
u krugu roditelja
"suprotnoj” strani da dam riječ - nisam znala u tom trenutku.
I dalje sam samo, i jedino - disala.
“Nako toga, uvijek ponovo dolazim u konflikt sa roditeljima, već deset godina.
Nekada zovnem kolege psihologe i psihijatre u pomoć - nekada ne.
Šta radim pogrešno?” upitala je iskreno.
Uslijedio je otvoren, zdrav razgovor.
Ponosna sam na roditelje, do neba.
Svako je na svoj način doprinjeo jasnoći i razumjevanju, između ljekara i roditelja.
Karika i most koja, na žalost, nedostaje.
Niko od roditelja, a ni ljekarka sama, nije znalo da sam ja bila ta majka.
Bila sam sa svojim djetetom treći dan u dječijoj klinici, dan kada je izašla sa intenzivne.
Nisam tog dana odbila ljekarsku pomoć, kako je to ona doživjela - samo sam tražila nekoliko minuta da umirim svoje dijete.
Priholog koji je došao da interveniše me čuo i razumio.
Dobili smo drugog dijabetologa, doktorku nisam vise vidjela. Do danas.
Danas, nisam trebala ništa da kažem.
Roditelji koji su bili prisutni na radionici su prihvatili izazov i priliku - da “suprotnoj” stani objasne i približe pogled roditelja i ugao doživljaja.
Uvijek ponovo sam oduševljena i fascinirana životom, koji tako posloži “karte” da je u korist i na dobrobit svih nas.
P.S.
Okršajni dan sa ljekarkom je bio dan kada je moja djevojčica počela da šprica inzulin u svoje nogice.
Taj isti dan je bio moj 36. rođendan.
Proslavila sam ga sa prijateljima u dvorištu dječije klinike, stajajući na stolu dok su mi pjevali “Happy B-Day”.
Ponovit ću ono što sam prije mnogo godina spoznala
~ Život je satkan iz mnogo slojeva. Ono čega nismo svjesni , oči ne vide. ~
Vama s Ljubavlju,
Enisa
Imate potrebu/osjećaj da date komentar na ovaj tekst? Pišite nam na forumu.
Comments