Kuhajući drugu đzezvu kafe, mobitel se oglasi.
Uvijek sam imala svoj ritual buđenja.
Kada su djeca bila mala, naučila sam samu sebe da ustajem bar pola sata prije nego što njih počnem buditi.
Tako sam mogla da se pripremim na početak novog dana, i vratim svom centru; prije svakodnevnice.
Dok sam ranije pila kafu na balkonu, danas je pijem u krevetu. Obećala sam to sebi prije nekih dvadesetak godina.. kada budem u mogućnosti - da pijem svoju ritualnu kafu buđenja u krevetu.
Više od dvije godine nikoga ne budim, sami ustajemo. Gledajući unazad, u to vrijeme sam počela piti “našu” kafu. Onu iz đzezve.
Ima li jedno sa drugim veze? - pitam se.
Jučer sam dobila e-mail od optičara da me podsjećaju na naočale koje su gotove. Trebala bih po njih otići.
One koje sam imala su pukle i razbile se, kada sam pala u kuhinji, izgubivši svijest.. otići ću danas, taman da prošetam sa Malim.
Dok sam sjedila u optičnarnici, ponovo zazvoni mobitel. Najstarija kćerka.
Ne znam kako vi, ja imam svoju strukturu.
Biti konstantno dostupan me izbacivalo iz takta. Kada i koliko trebamo i možemo biti dostupni? I najvažnije - kome?
Znam ko me zove, bez da pogledam na telefon. Svako od djece ima svoj zvuk, kao i sestre. I prijatelji.
Kroz zvukove sam naučila praktično postaviti prioritet javljanja na mobitel. Nije bilo jednostavno.
Radeći puno radno vrijeme sa pacijentima, ostati po-vezan sa najdražima je bio izazov.
Imala sam jedno vrijeme poseban mobitel za hitne slučajeve. To je super funkcionisalo. Dok sam radila sa pacijentima, svaka škola ili djeca su me mogla dobiti.
U to vrijeme je to zaista bilo neophodno.
Koliko inzulina špricati Emi?
Niti ona, niti učitelji nisu znali.
Nisam ni ja. Ali to niko nije znao.
Od dana do dana, od situacije do situacije sam naučila kako ispitati stanje sa razdaljine i donijeti odluku.
Koliko inzulina, šta pojesti.. Ili ništa ne napraviti, “samo” umiriti.
Hej Maus, zvala si - pozdravih prvorođeno moje.
Trebaš po naočale mama, da odem ja ako ne možeš?
Već jesam. Upravo završila.
Super mama! Dođi onda na kafu, napravila sam nam lazanju!
Hm, jel imam još snage da idem - upitah se. Hoće li biti previše Malom?
Ok Enisa, to su samo dvije stanice podzemnim prevozom.
Eto nas ljubavi, taman da vidiš mamine nove naočale - odgovorih.
Samo što sam sjela na sofu kod Amele, ponovo se oglasio mobitel.
Ema.
Mama, zašto mi nisi rekla da ideš kod seke!?
To da one imaju moj live status a ne obrnuto, pričat ću vam nekom drugom prilikom.
Na čemu sam zahvalna?
Zahvalna na prijateljima koji me se sjete u vrijeme buđenja.
Zahvalna na djeci koja pored svojih života mene stavljaju na listu prioriteta.
I misle zajedno samnom šta je potrebno, svaki dan ponovo.
Da, zahvalna sam na po-vezanosti sa mojim ljudima.
P.S. Nisu me zvali iz bolnice danas. Biće da je i sekretarica bolesna.. ili na odmoru. Biram da mislim da je na odmoru. Ako..
Mogu uvijek otići do bolnice ako bude hitno. Odgovorno pratim moje tijelo. To je što se broji. Jer, niko ne može znati ništa u naše ime.
