Traume u razvoju i rane ozlijede

Rane ozlijede, trauma u razvoju.

Traume u razvoju su skoro nepoznate.

To dovodi do toga da ne uzimamo u obzir manje rane koje su nas traumatizirale u razvoju.

Svaki put kada pomenemo riječ trauma, mislimo na nasilje – zloupotrebu – zapostavljanje, kao i druga gruba dešavanja u životima djece.

U međuvremenu znamo da se u traumi u razvoju uopšte ne radi o gravirajućim događajima, nego da nastaju od nedostatka po-vezanosti sa roditeljima na prvom mjetu, a nakon toga sa ostalima.

Znamo da su bebe ostavljane da plaču, da se malo dijete osjeca ne-viđenim, da postoje prekidi veze (kroz recimo boravak u bolnici). Sve ove stvari koje se nalaze u domenu suptilnih međuljudskih odnosa ostavlja i te kako gravirajuće posljednice u ljudskom razvoju.

Nekoliko ljekara koji se bave ovim domenom, govore o sakrivenoj epidemiji koja se nekontrolisano širi.

Nakon istraživanja traume, i ličnog iskustva - priključujem se mišljenju ovih velikana.

Već uveliko smo u sred epidemije, te iz tog razloga je prva tema koju obrađujem na stranici.

Mnogi se suočavaju sa nervozom, nesanicom, nemirom – poteškoće otpuštanja i opustanja, te vraćanja u svoje tijelo.

Sve posljedice povreda iz ranog razvoja.

Prve tri godine ljudskog razvoja

Problem prve tri godine je da ih se uopšte ne sjećamo.

Biografsko sjećanje ljudi počinje izmedu treće i četvrte godine života.

Što znači da nemamo apsolutno nikakvim sjećanjem popunjene prve tri godine.

Osim osjećaja i emocija.

Ponekada se može desiti da se pojave slike ili doživljaji, ali ih ne možemo nigdje svrstati.

Nemamo nikaku predstavu toka ili slijeda istog.

Jedan od problema je upravo to – da ne uzimamo za ozbiljno ono čega se ne sjećamo. Ne možemo razumjeti odakle dolazi osjećaj/naboj, iako smo čuli i znamo da se u tom periodu desilo nesto (majka je bila depresivna, boravak u bolnici i slično).

Realni razlozi zašto dijete nije dobilo dovoljno pažnje i ljubavi.

Zbog nedostatka sjećanja, ostaje apstraktno i bez pristupa.

Ulaz u ranu traumu je posmatranje odnosa sa ljudima sada i ovdje.

Svaka životinja, sisavac, je ovisan o zaštiti i ljubavi roditelja.

I grupe u kojoj se nalazi.

Upravo tome stremi svako ljudsko Biće.

Da je prihvaćeno, da je viđeno, da je voljeno.

Ako nemamo takvu bazu, temelj – bez obzira na sve - mi smo nesretni.

Kod beba je tako da nisu sposobne da same sebe regulišu, što znači da sa vana treba da budu regulisane.

Čak ni spavanje – budnost ritam bebe ne mogu sama regulisati.

Ako je još u situaciji gdje je majka sama preplašena, ne vjeruje sebi, ne zna šta će sa djetetom – beba to osjeća.

Mi kao bebe smo potpuno bespomoćni.

Sve što naši najbliži osjećaju – osjećamo i mi.

To znači da postoji veliki konflikt unutra od samog početka našeg postojanja u fizičkom tijelu.

Beba želi da se poveže sa majkom – a istovremeno osjeća neugodnost i želi da se odvoji.

Ovo ostavlja gravirajuće posljedice na nervni sistem.

Kako se nositi sa samim sobom? Kako osjećati sebe?

Kada se bebe često ostavljaju same, još roditelji misle da je to dobro (neka plače, sam/sama će se umitriti; dobro je da djeca ne spavaju sa roditeljima) bebe počinju protestovati. Plakati,vrištati.

Ako se dijete samo umiri kroz fazu bolnog plača i vriska, to znači da je unutar sebe odustalo. Ušutilo se.

Što za razvoj znači da je nastalo nemirno ćutanje.

Ova prva iskustva se učitavaju emotivno na sliku o sebi, subtilno.

Osjećam li se voljeno?

Osjećam li se viđeno?

Osjećam li se vrijedno da imam mjesto u ovom svijetu?

Najveći problem u odgoju je i dalje ideja da djeca, bebe – stvari čine namjerno.

Da namjerno nerviraju roditelje i slično.

Što naravno nije tako, dijete se ne može samo umiriti.

Za to mu je potrebna referentna osoba.

U ovom slučaju majka ili otac.

Do nedavno se mislilo da su bebe pasivne, danas već bolje znamo.

Bebe su jako komunikativne, same pokreću komunikaciju, da bi stupile u kontakt. Odnos.

Ono sto se broji je mimika, mnogo više nego riječi koje koristimo.

I vibracija, odnosno osjećaj koji zrače referentne osobe u datom trenutku.

Ono po čemu se moze primjetiti da li se beba osjeća povezanom sa majkom nije – >koliko brzo će početi plakati, nego –> koliko brzo će prestati plakati i umiriti se, kada mu se majka obrati.

Na ovaj način se „kontroliše“ koliko je dobar odnos dijete-majka.

Kako dijete reaguje kada je majka tu, ne kada je nema.

Za dijete je veoma stresno kada nema kontakt sa majkom, pokušava na sve načine uspostaviti po-vezanost.

Ako uzmemo u obzir da danas (na žalost) roditelji nisu prisutni u odgoju djece (problemi sa poslom, finansijama, samima sobom) mozemo već znati da to ima uticaja na dijete.

Koliko rijetko bebe dobijaju potpunu pažnju? Premalo kontakta?

Previše stimulansa?

Sve to su rane traume, traume u razvoju.

Koje ostavljaju posljedice.

Da bi razumjeli bitnost ovoga o čemu pišem, pokušat ću objasniti kako uopšte funkcioniše nas mozak:

U mozgu postoji brzi i spori put obrađivanja.

Problem iskustava iz prve tri godine odrastanja je –> da se ne možemo svijesno sjetiti.

Prve informacije se već izmedu trećeg i šestog mjeseca trudnoće pohranjuju u mozak djeteta. Što znači da je prva mustra načina funkcionisanja našeg mozga još iz stomaka majke.

Najveća dilema je da mi sami ne vidimo da vidimo kroz oči majke, odnosno utisnutih „puteva“ u mozgu, gledajući sadašnji svijet.

Slijepi smo na tu boju koja je dio naših naočala kroz koje gledamo.

Što se stvari dublje dešavaju (u nama) to brže stižemo do temeljne mustre.

Sasvim nesvjesno reagujemo –> bez svjesnosti da to nema veze sa sadašnjim trenutkom.

[Ovaj dio mozga se pokušava istražiti tek nekih 20 godina. Tu su smješteni refleksi, ali i reakcije, koje ne možemo objasniti kao odrasle osobe]

Regulacija u tijelu se odigrava preko simpatičnog i para-simpatičkog nervnog sistema.

Amplituda treba biti u harmoniji, jedna sa drugom.

Radoznalost, uzbuđenost, stres, strah ide preko simpatičnog nervnog sistema, prema gore – dok opuštenost, san itd. upravlja parasimpatični sistem – prema dole.

Amplituda treba biti u razmjeru i harmoniji, simpatičnog i parasimpatičnog nervnog sistema.

Danas znamo da je prostor kretanja amplitude svakodnenvog života određen porodom, odnosno radanjem.

Što znači – ako je porod bio težak, komplikovan – dijete će imati nesvjesno utisnute mustre nervnog sistema.

Na ovom mjestu je moguće raditi, da osobe u odraslom dobu promijeni baznu funkciju jednog i drugog nervnog sistema.

Time dobijamo na prostoru da budemo opušteniji, mirniji, spokojniji.

O samoregulaciji ću pisati u posebnom tekstu.

Dakle, od bazne funkcije nervnog sistema zavise odnosi sa ljudima oko nas.

Prirodan tok:

SIGURNOST → BLIZINA → KONTAKT → PO-VEZANOST

Ono što se u velikoj većini odnosa u životu dešava je obrnuto :

VEZA (vežemo se za nekoga jer nam je potreban) → KONTAKT (razgovaramo) → BLIZINA (družimo se češće, viđamo) → SIGURNOST (osoba se povlači, jer joj je previše) Tu nastaje povreda, nesigurnost.

U drugom slučaju je svaki prekid odnosa, bilo da se radilo o muško-ženskom odnosu ili prijateljskom, veoma bolno.

VAŽNO! Razumjeti da odgovore na pitanja vezano za današnje odnose trebamo tražiti u ranom djetinstvu.

Neuronalne veze koje su utisnute u prve tri godine ljudskog života su jake, jer se uvijek ponovo ponavljaju i obnavljaju nesvjijesnim (istim) reakcijama.

To je razlog i poteškoća mijenjanja ponašanja u odraslom uzrastu.

Prozor tolerancije:

HYPER reakcija

→ bijeg ili borba

OPTIMALNO polje djelovanja

→ optimalna socijalna interakcija

→ optimalna samorefleksija

HYPO reakcija

→ paraliza ili mrtva pozicija

Što znači, povrede iz ranog djetinstva upravljaju našim reakcijama.

Osjećaj samoće, ne biti vrijedan, ne voljen - prvih tri godine, čini prozor tolerancije veoma uzak.

Jako malo prostora ostaje za biti sretan.

Samo u optimalnom polju možemo rasti i razvijati se.

Ako ne uspijemo doći do osjećaja sigurnosti – svaka interakcija je blokirana.

Na taj način nije moguće korigovati iskustva.

Korigovanje iskustva je potrebno, jer kroz korigovanje, korigujemo neuronalne spojeve iz ranog djetinstva.

Važno za razumjeti je da traumatizirani nervni sistem isto izgleda kao nervni sistem kod nekoga ko je doživio šoktraumu.

Mnogo ljudi pokušava naći odgovor i riješenje za svoj debalans i nemir.

Ne mogu razumjeti zašto se tako osjećaju kada nisu doživjeli nikakve traume.

Odgovor je na samom početku.

Bitno je znati da nam nisu potrebne velike traume da ne bi bili u miru sa sobom.

Načini odgajanja, na prvom mjestu, ostavljaju traga u nama.

Posebno prve 3 godine.

I te kako možemo imati sasvim normalan životni tok iza sebe, a nervni sistem koji ne funcioniše pod opterećenjem.

Bez unutrašnjeg mira, opuštenosti.

U takvom stanju postaje nemoguće vidjeti čisto vanjski svijet.

Zamućen je pogled prema ljudima, te miješamo unutrašnja osjećanja sa realnom slikom.

Imate potrebu/osjećaj da date komentar na ovaj tekst? Pišite nam na forumu.