Imamo slobodnu volju? Nemamo slobodnu volju?
Vjerujemo da imamo slobodnu volju. Imamo utisak da imamo slobodnu volju. Ono što
ne primjećujemo je da je slobodna volja već manipulisana (unutar nas samih).
(Informacije su iz istraživanja proteklih nekoliko godina, rađeni sa MRT/MNG snimcima)
Naša podsvijest je sposobna oko 20.000.000 bit informacija po sekundi preraditi. Dok svijestan dio mozga, na koji smo kao toliko ponosni, tek 40 bit podataka. Uzimam za primjer kompjuter, čisto za orijentaciju i lakše razumijevanje.
Svijesni dio uma (40 bit procesor), činjenično je mnogo slabiji od nesvijesnog dijela uma (20.000.000 bit procesor). Nesvijesni dio uma je veoma dragocijen za nas!
Zamislite da insekt leti prema Vašem oku. Kada bi to trebali sa 40 bit procesorom opaziti ovako bi teklo: Insekt. Aha! Tu je insekt. Ok. Približava se mom oku. Ok. Sada trebam oko zatvoriti. Ok. Dok bi mi razmislili – insekt bi već uveliko uletjeo u oko. Što znaci da nas 20.000.000 bit procesor (nesvijesni um) štiti.
Mi uopšte nismo svijesni šta se desava u pozadini. Taj dio nas opazi insekta i refleksno zatvori oči. Bez razmišljanja, da bi nas zaštitio od povrede. To je odlično!!
Veliki procesor odrađuje veliki dio posla, a da mi sami apsolutno ništa ne trebamo raditi. Nesvijesno!
To je modus preživljavanja, koji nam omogućava, doslovce, da preživimo. Nevolja te mustre, odnosno velikog procersora je – da refleksno reaguje, bez da mi imamo izbor, prosto se desi.
U ovaj veliki procesor se učitavaju i naša iskustva i doživljaji iz ranog djetinstva (do treće godine). Tu nastaju problemi. Veliki procesor NIJE up to date, i ne može odvojiti instiktivno (refleksno) reagovanje, od reakcije na trenutne impulse koje dobijamo iz spoljašnjeg svijeta (na roditelje i osobe koje nas odgajaju).
Ne može napraviti razliku između opasnosti po život (bazni strah preživljavanja) i opasnosti koje smo osjetili kroz emotivno tijelo (podjednako važna kao i strah preživljavanja) kao bebice i mala djeca (do treće godine).
Pažnja!
Refleksna reakcija NIJE reakcija na ljude i okolnosti van nas, IAKO naš nesvijestni um ne može odvojiti jedno od drugog.
Refleksne reakcije su korisne i neophodne, inače ne bi preživejli.
Najbolji primjer jednoj od refleksnih reakcija je kada dijete dotakne užarenu pećnicu. Mi ga mozemo čuvati i pričati mu stotinama puta, ali jedan dan će dijete dotaći tu istu pećnicu. Tek kroz iskustvo uči, iako je mentalno (kroz um) znalo, da to ne treba raditi.
Problem „svjesne“ odluke leži upravo tu.
Možes sa svojim svijesnim umom (40 bit procesorom) odlučiti da želis nešto promijeniti ALI nesvijesni um (20.000.000 bit procesor) kaže :
„Možes odlučiti šta god želis, biće onako kako ja funkcionišem.“
Nas sofver (20.000.000 bit procesor) je kao i softver u kompjuteru – čini uvijek ponovo isto. (Više o po-vezivanju u mozgu sam pisala u predhodnim tekstovima).
Softver u komputeru koji NIJE up to date, ne može bolje funkcionisati samo zato što ja želim ili znam da može bolje.
S obzirom da ne možemo promijeniti nas sofver (mozak) ne preostaje nam ništa drugo nego da ga ponovo „programiramo“.
O izgradnji novog autoputa (neurotransmitera i sinapsi) sam također pisala u predhodnim tekstovima. Kako to napraviti, i koji su konkretni koraci, pisat ću uskoro više.
Dakle, softver, odnosno naš nesvjesni um je veliki procesor,
koji je dijelom programiran instiktivnim (reflektnim) reakcijama te dijelom reakcijama koje su nesvijesne mustre iz našeg ranog djetinstva.
To je status qou naše jedinke, neovisno o željama i znanju pojedinca kao odrasle osobe.
Prvi dio (refleksnu reakciju) niti treba da mijenjamo!
One su neophodne za život, štite nas te se odvijaju bez da mi imamo uticaja ili izbora. Tu je utisnuta TJELESNA mudrost. Kada se auto približava velikom brzinom prema nama, mi nemamo izbor niti prostor za razmišljanje. Instiktivno skačemo u stranu. To je upravo ta refleksna (nesvijesna) reakcija preživljavanja. Ona je prijeko potrebna.
Važno za razumjeti je da je našem nesvijesnom umu (softveru) sasvim svejedno kako se mi osjećamo. Taj dio postoji kao bazni procesor, da bi nam osigurao preživljavanje. Na taj način smo „živi“, uvijek ponovo. To je jedino bitno.
Da li se osjećate dobro ili loše, sasvim je nebitno.
Softver (nesvijesni um) je toliko brz, toliko brz, da uopšte nemamo šansu niti mogućnost da imamo izbor slobodne volje. Odigrava se brzinom svjetlosti, bez mogućnosti da išta primjetimo.
Što znači sljedeće:
Prije nego smo odlučili šta želimo učiniti, dok smo još u fazi donošenja odluke – naš softver odnosno nesvjesni um, je već manipulisao odluku. Možda ne 100%, ali 99% definitivno.
To je najveći problem kod trenera i mnogobrojnih life coacheva ili terapeuta.
Nemoguće je provesti svijesnu odluku (malog procesora, svijesnog uma) bez da ne promijenimo softver odnosno mustre utisnute u nesvjesno.
Još jednom da ponovimo – ne treba da mijenjamo refklektne reakcije, jer su one tu za preživljavanje.
Trik nesvjesnog uma je sljedeći „Super! Samo se ti osjećaj par sedmica ili par mjesici kao da je po tvome (po 40 bit procesoru) ali će na kraju biti kako ja FUNKCIONIŠEM, kako sam programiran".
Rad na softveru (nesvijesnom umu) je to što je ključno.
Tu postaje kompikovano.
Nastavak teksta čitajte samo ako ste odmorni, da možete razumjeti o čemu se zapravo radi!
Šta znamo do sada? Da postoji dio nas, kojim NE MOŽEMO upravljati.
Što znači da NEMAMO slobodnu volju.
Taj dio je opet podijeljen u dva dijela:
- instiktivni dio nesvjesnog, koji je odgovoran za preživljavanje
- utisnuti dio nesvjesnog, koji je takoder odgovoran za prezivljavanje ali za preživljavanje JEDINKE. Što znači? Da je dio nesvjesnog dijela individualan i SAMO za nas same validan.
→ Prvi dio nesvjesnog (pra-instikt, prvenstveni instikt) za preživljavanje ljudske rase (sjetite se insekta ili auta) je refleksno reagovanje koje nije moguće promijeniti, niti treba. Ono je naša zaštita, pomoć i olaksanje kroz život.
→ Drugi dio nesvjesnog (utisnute mustre i šeme iz ranog djetinstva) za preživljavanje jedinke (sjetite se o čemu sam pisala u tekstovima o traumi u razvoju) je također refleksno reagovanje. Njega je moguće promijenit, i treba. Ono je samozaštitna refleksna reakcija jedinke, odnosno pojedinca.
E, sada → Neuronalnu mrežu ne možemo promijeniti!
Ali ne očajavajte!
Dobra vijest je da možemo integrisati emocije koje su utisnute u te mreže!
Integrisanjem emotivnog naboja mijenjamo strukturu energije koja protiče kroz neuro-mrežu, te time, u konačnici, i naše refleksne (nesvjesne) reakcije.
Postaje previse? Nastavite kasnije čitati!
Da bi stigli do promjene, trebamo promijeniti način razmišljnja.
Razmišljanje koje velika većina ljudi trenutno koristi je analitičko (kroz analitički um, ali neću ulaziti dalje u dubinu ovdje).
Analitičko razmišljanje znači da odvajamo stvari na komadice i analiziramo, kako bi nešto mogli bolje napraviti/uraditi.
To vam dođe otprilike ovako: odete do drveta jabuke, i počnete jednu ubranu jabuku sicirati – jer je želite promijeniti. Nije vam ukusna. To naravno nema nikakvog smisla, jer ako želimo promijeniti jabuku – trebali bi promijeniti „korijen“.
Da bi došli do korijena, trebamo izgraditi način
razmišljanja koji prati nasu intuiciju.
Znači ne instikt, nego intuiciju!
Intuicija (ili multisvijest) je opet dio dijela koji je instiktivan (refleksan), ali mnogo suptilniji.
Taj dio ne vodi fizičko tijelo na refleksnu reakciju nego nam suptilno, kroz osjećaj šalje poruke.
(Znam do ovo počinje biti zbunjujuće! Nemoj odustati. Pročitaj ponovo i ponovo, da razumiješ o čemu se radi.)
Takav nacin razmišljanja trebamo razvit za budućnost.
Osluškivanje subtilnih poruka, koja se očitavaju kroz čisti osjecaj.
Tu se također radi o preživljavanju, ali na drugoj razini.
Da bi bolje razumjeli šta pokušavam da vam prenesem, uzet ću za primjer dramatičan događaj iz 2004. Cunami je te godine, 26. decembra, odnio više od 200.000 ljudskih života, a skoro nikakve životinje! Čak ni životinje koje su na neki način bile spriječene da se spase, na vrijeme su se uspjele osloboditi i skloniti na sigurno.
Dok smo mi, visoko inteligentne vrste, jos šetali po plaži i gledali/razmišljali – gdje je more nestalo!?
Gledajući iz ove percepcije, trebali bi kao vrsta, postaviti u pitanje našu inteligenciju, konstruktivnom kritikom.
Kada i zašto smo izgubili senzitivnost i sposobnost da osjećamo?
Kako je moguće da su životinje osjetile opasnost prije nego je cunami stigao?(napomena – ovo je samo jedan prijmjer, ima ih bezbroj)
Ako imamo sposobnost reflektne reakcije misli i fizičkog tijela, gdje nam je nestao subtilni dio, ili ga tek trebamo otkriti?
Naučiti kako da osluškujemo?
Ja znam da postoij, i pratim ga već dugo vremena.
Ne mogu vam reći da je lako iskristalizirati taj subtilni dio, ali je moguće.
Iz tog razloga ovaj tekst koji Vam pišem. Velika većina ljudskih Bića projektuje van - u svijet van sebe. Na žalost, ne možemo doseći do ovih subtilnih razina kroz vanjski svijet.
Samo okretanjem sebe sebi, učenjem funkcionisanja ljudskog Bića, samoposmatranjem te željom i istrajnošću da promijenimo „autoputeve“ utisnute u naše moždane ćelije – otvaramo mogućnost živjeti svoj puni potencijal.
