Sigurno po-vezivanje sa roditeljima ispunjava uslove da se možemo zdravo i prirodno razvijati, te kasnije u životu biti sretni.
Većina primjeti u kasnijm godinama da na mnogo mijesta nešto koči.
Najčešći problemi su:
nepostojanje ili premalo granica
izbjegavanje blizine
stres sa seksualnoscu
konstantna ambivalentnost (dodi kod mene – idi od mene)
drzanje partnera/partnericu u stalnoj neizvijesnosti
Ove mustre nazivamo :
nesigurno izbjegavajuce po-vezivanje
neizvijesno ambivalentno po-vezivanje
neorganizovano po-vezivanje
reaktivno po-vezivanje
Kako je otkriven stil po-vezivanja?
Kratak izlet u proslost :)
Prabaka odnosno pradjed teorije po-vezivanja je Mary Ainsworth i John Bowlby.
Mery je napravila okolnosti gdje se mala dijeca (do 3 godine) nalaze prvo sa majkom , te majka napušta prostoriju i ostavlja dijete samo.
U toj (napravljenoj) situaciji su posmatrali kako se beba (malo dijete) ponaša kada se majka VRATI u prostoriju.
Ono što je bitno je način kako i koliko brzo se beba (malo dijete) umiri kada je majka ponovo tu.
Znaci, NE kada majka odlazi, nego kada se VRATI.
Tu je prepoznato nekoliko stilova po-vezivanja.
Je li dijete sigurno po-vezano?
Izbjegavajuce?
Neorganizovano?
Primjer 1
Majka se igra sa djetetom, te izlazi iz sobe.
Po povratku u prostoriju dijete se odmah umiruje i nastavlja igrati.
Istraživačko ponašanje (što je prirodno kod djece) se momentalno vraća (dijete se ponovo igra), što je znak sigurnog po-vezivanja sa majkom.
Primjer 2
Majka se igra sa djetetom, te izlazi iz sobe.
Po povratku u prostoriju dijete izbjegava majku. Ne plače ali okreće glavu i nezainteresovano je.
Ne pokazuje istrazivačko ponašanje, iako je majka ponovo tu. Izbjegavajuće po-vezivanje.
Primjer 3
Majka se igra sa djetetom, te izlazi iz sobe.
Po povratku u prostoriju dijete se ne moze umiriti, ne prestaje plakati iako je majka tu.
Odbija (udaranjem, odgurivanjem) igračke.
Ambivalentno po-vezivanje.
Primjer 4
Majka se igra sa djetetom, te izlazi iz sobe.
Po povratku u prostoriju dijete trči prema njoj i u pokretu se ili ukoči, ili baci na pod. Eventualno trči u krug.
Dvije različite potrebe su dotaknute:
potreba majcinske sigurnosti - ali ima iskustvo da ta ista osoba moze biti opasna (za malu djecu je dovoljno da galamimo na njih)
potreba za bježanjem
Paradoks odnosa volim te – mrzim te.
Ovo je najteži stil po-vezivanja jer ima gravirajuće posljedice za nas, te način kako se nosimo sa po-vezivanjem i odnosima u odrasloj dobi.
[ Info: Djeca nisu ostavljana dugo da budu sama u prostoriji. Radilo se o minut, dva ]
Nesvijesno težimo partnerima koji nam vraćaju osjećaj koji smo imali kao dijeca.
Naročito pod stresom.
U partnerskim odnosima isplovljavaju naši stilovi po-vezivanja, htjeli mi to ili ne. Nemoguće ih je zaobići!
Ako ne znate kakav ste odnos imali sa majkom do treće godine, ili osobama koje su vas odgojile – pitajte partnera kako se on/ona osjeća kada ste u stresu (svađi).
Sasvim sigurno je taj osjecaj stil vašeg odnosa sa vlastitom majkom/ osobom koja vas je odgojila.
Partneri nam reflektuju naše unutrašnje emotivne mustre.
Mustre po-vezivanja su jedna od najkontinuiranijih mustra u našim životima.
Od nje zavisi kasniji odnos ne samo sa partnerima nego i svim ljudima oko nas.
U njima se nalaze naša očekivanja, vjerovanja, ubjeđenja.
Jel mogu imati povjerenje u nekoga? Ili ne?
Mogu li tražiti pomoć? Ili da bolje ne pitam?
Sve ovo se utiskuje rano (do trece godine) u naš nervni sistem.
Kako god da bilo, dobra vijest je, da je MOGUĆE ove mustre promijeniti!
Na sreću!
To znači da nismo žrtve! Niti bespomoćni!
Mustre su samo jedan aspekat naše ličnosti.
Važno je da to znamo i vidimo, te da smo svijesni da ne postojimo samo od naših (negativnih) šema.
Kao što sam već gore spomenula, u paketu su i naši sistemi vjerovanja, očekivanja i uvjerenja. I kako sve to, za nas, funkcioniše.
Također, i ovo je PROMJENLJIVO! Ne lako, i ne brzo – ali MOGUĆE.
Najveći,početni, problem je uopšte VIDJETI odnosno primjetiti, jer postoji „slijepilo“ u nama na određenim razinama.
Toliko čvrsto vjerujemo da je nešto tako kako jeste da nismo sposobni pogledati iz nekog drugog i petog ugla.
Nismo sposobni sagledati suprotnosti u sebi, primjetiti, vidjeti – da bi se moglo nešto promijeniti.
To je naravno veliki problem, jer nešto promijeniti mogu samo ako sam svijesna i pažljivo posmatram sebe.
Tek tada možemo korigovati iskustva i utisnuti nove mustre.
Interesantno je da svako dijete doživi i lijepa iskustva, ali ono što ostaje i utječe na život kasnije su, na žalost, navedene stvari.
Jako je važno razumjeti da je rad na tome veoma spor, i nekada nemoguć (da promijenimo mustre) ali da je i te kako moguće naučiti sam sebe voljeti. Prihvatiti.
Čarolija prihvatanja samog sebe je naglo opuštanje nesvijesnih mustri te otvaranje opcije izbora izmedu impulsa i reakcije.
Znači, otvaranjem opcije je stvoren prostor gdje imamo izbor kako reagovati.
Ako ništa drugo, za početak, disati.
Svima koji su se uputili na ovaj trnovit i kamenit put, voljela bih pokloniti moju tajnu „preživljavanja“. HUMOR.
Nauči se sam/sama sebi smijati!
Ako nemamo to, karte su nam veoma loše.
Nekada treba naravno i plakati. Ne možemo napraviti prostor za rast ako ne odtugujemo dio sebe. I otpustimo.
Ali ključno za rast je, kako sam već spomenula, je mogućnost humora na svoj račun.
Rijetki znaju da je ovisnost o negativne, nezdrave, emotivne mustre ILI misaone procese, jedan od najvećih prepreka za prevazići. Zašto?
Jer je kao i svaka druga ovisnost - ovisnost.
Šokantno, zar ne?
Kako je moguće da smo sami ovisni o bolu, tuzi i očaju?
U ovom slučaju nas ovisnost štiti, ne znamo drugacije funcionisati.
Iako znamo, ne možemo tako djelovati jer su reakcije brže.
Na taj način je čovječanstvo preživjelo do sada.
Da bi mogli bolje razumjeti kako reagujemo, uzet ću za primjer autoput.
Zamislite da je u mozgu naš nervni sistem autoput koji je pri rodenju počet da se gradi.
Sa izgradnjom je završen do treće godine našeg života.
Nakon toga, sve što nam se dešava gdje dolazi do emotivne reakcije, naši nervi putuju uvijek ponovo tim autoputem.
To je jedino što postoji.
Ponavljanjem istih reakcija, autoput je sve stabilniji i jači.
Ali ne brinite!
Ono što je veličanstveno, je da naš mozak i svi sistemi imaju sposobnost promjene.
To je radosna vijest!
Moguće je izgraditi novi autoput!
Ako zamislite područje bez prohodnih puteva, biće vam jasno da je početak najteži.
Ispitati teren, napraviti ga prohodnim i postojećim, da bi u neko vrijeme mogli početi izgrađivati novi autoput.
Stari autoput time ne nestaje, on je i dalje tu.
Možemo u svakom trenutku ponovo, iz navike, prozujati njime.
Samo svijesnim izborom i istrajnošcu se mogu izgraditi novi „putevi“ u našem nervnom sistemu, odnosno mozgu.
Zašto uvijek ponovo isto reagujemo na ljude, situacije, okolnosti?
Zbog autoputeva.
Ovdje je presudno uvijek ponovo biti budan/budna, te izabrati novi put.
Da, nije lako.
Da, teže je nego teško!
Ali unutrašnja ispunjenos, radost i mir je neprocijenjiva.
Isto važi za nove puteve, kao i za stari autoput.
Što češće biramo kako ćemo reagovati, put nervnog sistema postaje sve stabilniji. Čvršći.
Ovo su koraci koje je potrebno napraviti:
1.Razviti unutrašnjeg posmatrača
Paradoks je da je „posmatrač“ oduvijek već tu, treba ga samo svijesno aktivirati.
Svima je poznat unutrasnji kritičar koji konstantno primjećuje šta nismo sposobni i šta ne možemo/ne znamo.
Postoje i drugi posmatrači u nama, koji su spremni da igraju u „timu“ i pomognu nam da sprovedemo namjeru u djelo.
Osvijestite taj dio Sebe.
Posmatrajte šta se u vama dešava, kakvog uticaja to ima na vas i na ljude oko vas.
U trenutku kada primjetite i počnete da patite šta sami sebi radite, kao i ljudima oko sebe – počinje promjena.
2.Prestati se indetificirati sa emocijama
Emocije dolaze i prolaze.
Primjetite ih.
Osjetite.
A-ha!
Sada sam ljut/ljuta, sada počinje drama..dišite, dišite!
Ne identificirajte se sa emocijom.
3.Naučiti osjećati svoje fizičko tijelo
Uselite se ponovo u svoj dom.
To je jedini koje imate i živjet ćete u njemu do kraja svog života.
Htjeli to ili ne.
Vraćajte se u fizičko tijelo kada osjetite jake, intenzivne emocije.
Na taj način uzemljavate emocije i ne možete potpuno uletjeti u reakciju, dramu.
DIŠITE.
Zamislite da stojite na rubu emocija, ali ne uranjate u njih.
Ovo je prvi korak i jako jako bitno.
Stajati na rubu i posmatrati.
Posebno traumatske emocije koje budu,nesvijeno, pokrenute su kao vrtlog.
Prosto nas usisaju i odnesu, te gubimo osjećaj za vrijeme i mjesto.
Nađite smisao u svojoj priči, da bi mogli sami sebe razumjeti.
Kada sami sebe razumijemo, razumjet će nas i drugi. Tu nastaje koherencija.
Na kraju, najvažnije
4. OPROSTITE SAMI SEBI!
Oprostite si kada upadnete ponovo u vrtlog. Oprostite i to što vam se desilo.
Svaki put kada ne uspijete doseći ono što ste namjeravali, zagrlite sami sebe.
Volite sebe!
Ko ako ne mi? Kada ako ne sada?