top of page

Po-vezivanje i odnosi, 1. dio

Da li traumatski događaji uništavaju odnose? Po-vezivanje?

Kako se po-vezujem sa drugim ljudima? Kako ulazim u odnose?

Kakav kontakt imam sa ljidima?

Kako se uopšte osjećam sa, pored drugih ljudi?


Danas je na žalost tako, da se velika većina ne osjeća po-vezanima sa drugim ljudima, sa svijetom, sa životom.


Osjećaj usamljenosti i ne-povezanosti sa svijetom su posljedice traumatskih doživljaja.


Moje prvo svijesno iskustvo odvojenosti sam doživjela sa 19 godina. Provodeći vrijeme u prirodi, primjetila sam da ne doživljavam onako kako sam to prije doživljavala. Kao da sam gledala kroz stakleni prozor, ništa me nije doticalo. A pogled u daljinu mi je izazivao užasan strah. Tu je krenulo moje istraživanje i pokušaj razumijevanja šta se zapravo u nama dešava, te od čega zavisi kako doživljavamo svijet. Da li se radilo o prirodi ili o ljudima, svejedno je.


Šoktrauma i trauma u razvoju imaju tu moć da promijene percepciju i pogled, a time i doživljaj istih.

Svi su "tamo negdje" a mi potpuno sami, sa druge strane.


U praksi se pokazalo da šoktrauma i trauma u razvoju vrlo rijetko postoje same, odvojene. Često se ispostavilo da ljudi koji rade na događajima šoktraume, imaju također i doživljenu traumu u razvoju.


Pojam „trauma u razvoju“ po meni nije potpuno prikladan, jer nije neophodno doživjeti događaje kako mi mislimo. Dovoljno je da je porod, rađanje djeteta bilo teško, te ostavi tragove do kraja života. Ali dobro, ostat ću kod ovog pojma jer nemamo trenutno ništa bolje.


Za razvoj je potrebno imati dobru reziliencu, otpornost, i nešto što se zove antifragilitet.


Rezilienca označava mogućnost, otpor, da se nakon teških događaja i doživljaja vratimo u (svoje) staro stanje, dok je pak antifragilitet mogućnost da se transformišemo, naučimo, narastemo kroz nove događaje, doživljaje.


Što znači da se samo rigidni sistemi vraćaju na početno stanje – dok evolvirajući, otvoreni sistemi rastu i razvijaju se.


Optimalan rast i razvoj se odvija spajajući te dvije krajnosti.


Svaki eko sistem je, na primjer, antifragilan. Da nije tako ne bi postojao ekološki sistem već milijardama godina.


Samoregulacija i sposobnost da se po-vežemo ovisi najviše od ove dvije stvari

–> rezilience i antifragiliteta.


Problem je što se te sposobnosti u prve tri godine života učitavaju subtilno, u emotivno tijelo. Prvih 5 godina učitavanje u mozgu (BIO google).


Tu se izgrađuje osjećaj autonomije, odnosno vrijednosti; te kroz to kontakt i po-vezivanje sa svijetom (ljudima).


Štitiš svoju vrijednost i povlačiš se u autonomiju? Odlaziš? To su mustre koje su utisnute prvih nekoliko godina života. Ili se boriš za kontakt i odnos kao lud/luda? Da spasis vezu? Čak iako pri tome gubiš svoju autonomiju?


Istina je, da smo svi rođeni da bi se po-vezali i bili jedno sa svim.


To je najdublja ljudska potreba.


Da bi preživjeli neophodno nam je sjedinjenje sa svijetom, ljudima.


Kaže se da se ljudska Bića još jednom rađaju u roditeljskom uterusu. U majčinom stomaku postaje tijesno, te se beba rađa. Od tog trenutka počinji rađanje Čovjeka, prve tri godine. Zašto?


Jer je bebi potrebna zaštita. Od tog trenutka ono što je važno je ono što je eksterno. Autonomni nervni sistem nije obučen, obrazovan –> što znači potrebna su iskustva spolja.


Da je neko tu, da nas umiri, da radi sve za nas –> jer apsoluno ništa ne možemo sami. Ne samo zbog nemoći, nego su nam potrebni i impulsi spolja da bi izgradili prozor tolerancije. Tu učimo kako se nositi sa uzbuđenjem.


Jedan od razloga da ljudi, nesvijesno, izbjegavaju biti sretni je zbog uskog prozora tolerancije iz prvih nekoliko godina života.


Unutar se povezuje osjećaj sa neugodnošću, iako zapravo nije tako –> nismo naučili kako se regulisati. Ne na prirodan i zdrav način. Potrebno nam je mnogo dodira, smiraja, umirenja i usklađena komunikacija desne hemisfere.


Jedan od razloga zašto u kasnijim godinama terapija traume nije efektivna je, na prvom mjestu, nemogućnost komunikacije desnom hemisferom, koja je trebala biti izgrađena u prvim godinama života.


Usklađena komunikacija desne hemisfere znači da referentna osoba, majka, otac, je usklađena sa stanjem bebe.

Saosjeća kompletnim tijelom –> mimikom, očima kao i tonom glasa, komunicira.


Što znači da se ne radi o tome prosto dijete upitati „Kako si danas?“, ili mu zasititi osnovne potrebe (glad, žeđ) nego biti potpuno prisutan, uz njega/nju. Komunicirati. To je ono što stigne do djeteta.


Kroz ovakvu komunikaciju dijete raste i razvija se.

Kroz ovakvu komunikaciju nastaje empatija i mozak se razvija.

Desna hemisfera je govor kompletnog tijela.

Nije toliko bitno šta neko kaže, nego kako kaže.


Terapeuti komuniciraju u najčešćim slučajevima lijevom hemisferom, razgovaraju s nama. Dilema u tome je da na taj način dijelovi nas ostanu nedotaknuti, pa tako i neiscjeljeni.


Odavno već govorim da je krajnje vrijeme da se radiklno napravi update u psihoterapijama, upravo iz ovog razloga.


Potrebna nam je komunikacija desne hemisfere da bi dorasli i razvili se da budemo sposobni održavati sami samoregulaciju.

A kroz samoregulaciju, moći se po-vezati sa drugim ljudima.


Kroz ovakav odnos učimo mnogo, izmedu ostalog :

  • da su naše potrebe ispunjene

  • da je svijet siguran

  • da nas neko vidi

  • da smo uredu

  • da nismo nikada sami

  • da smo dobrodošli

  • da stres ne moramo sami nositi

Kroz ovo se izgrađuje sposobnost relacijskog odnosa, ako i adaptivni nervni sistem, što znači:

  • brzo emocionalno umirenje

  • sposobnost visoke koncentracije

  • sposobnost poravnjavanja

  • mogućnost stavljanja ličnih potreba u stranu

  • tolerancija frustracije

  • visoka sposobnost sreće

  • visoka tolerancija stresa

  • jaka sposobnost po-vezivanja

  • sposobnost biti prisutan, u ovdje i sada

  • sposobnost empatije, za druge i za sebe!

  • sposobnost samorazumijevanja

  • sposobnost razunmijevanja morala odnosno etike

Commentaires


Imate potrebu/osjećaj da date komentar na ovaj tekst? Pišite nam na forumu.

bottom of page