Sve je na ovom svijetu i bitno i nebitno, i korisno i beskorisno.
Vjera, međutim, zna da bude i opasna.
Ko vjeruje? Onaj koji ne zna.
A šta čini onaj koji hoće da sazna? Ne vjeruje.
To ne znači da takav čovjek ne vjeruje u Boga, već da ne vjeruje u um sam po sebi.
On ne vjeruje u instrument vjere i nevjere.
Igra na sebi, dakle, nije ni teizam ni ateizam, već smjelost da se ispita stvarnost.
Šta je to što jeste?
U čemu je konačni smisao Postojanja?
Zasto jesam i da li uopšte je-sam?
Ko je taj što traga za sobom?
-> Sva ova pitanja su odraz čovjekove zeđi za samim sobom.
Nikakva teorija, ma koliko veličanstvena bila - ne može da ugasi tu suštinsku žed, jer metafizički žubor još više rasplamsava vatru traganja.
Vjera može da bude utjeha - zato i kažem da je ponekad opasna.
Um je spreman da povjeruje u sve što mu odgovara.
Vjerovanje čovjekovo bezuspješan je pokušaj da utjehom obloži stvarnost i da tako, makar i za tren, utopli golotinju svog doživotnog nesnalaženja.
Kao uplašeno dijete koje zvižduće u psihološkom mraku, on se brani dogmama, teorijama i riječima, prividno zaglušujući nepomjerljivu tišinu neznanja.
Sve nas to uspavljuje, a pravi cilj je buđenje. Nisam protiv vjere, ali jesam za prekid sna.
