Jučerašnji mir i tišina u stanu je nadoknađeno danas. Poravnjavanje i balansiranje je sastavni dio života.
Čitav dan zvono na vratima se oglašavalo a djeca (čitaj omladina) je ulazila i izlazila. Nisam mogla a da ne pomislim na komšijicu sa četvrtog sprata. Jel ona ne uspjeva u tišini i miru da se opusti ili je stvarno djeca ignorišu?
Meni mojih ponekad bude previše. Jel strašno što tako osjećam i (transparentno) kažem?
Ako želiš znati gdje si, pogledaj u svoju djecu. Sve što Vam smeta kod njih, vratite sebi. I pogledajte jel imate isto skriveno unutar sebe. Sijenka se zove, ono što je teško uhvatljivo a još teže za osvijestiti.
Šta govori o meni to da mi je njihov intenzitet prisustva danas mnogo?
Haj’ ti Enisa malo prošetaj!
Povukoh se u svoju sobu nakon što sam obavijestila veselu družinu da se trebam odmoriti. Dobih razumjevanje i zagrljaj od svakoga.. obećah da ću sutra probati sve keksiće, lokume i grickalice koje su mi donijele na poklon.
Kako li komšinica sa četvrtog sprata riješava ovakve situacije..
Razdragani razgovor i smijeh nastavih uživati sa udaljenosti.
Kako ono bi Enisa? Na čemu si zahvalna?
Zahvalna na slobodi autentičnog življenja.
Bez umotavanja ili straha.
Zahvalna na autonomiji sebe i djece, svaki dan - u svakom stanju. Bezuvjetno.
Okom nevidljiva, autonomija.
Podjednako kao i autenticnost Bića.
Nevidljivo a stvarno.
