U Zemlji tišine

Pet godina,

ništa ne raste.

Zemlja šuti.

Ti šutiš.

Samo voda, vjera i tišina.

Nema stabla.

Nema lista.

Samo korijen,

duboko gdje oči ne gledaju.

Ali srce zna.

Ti si mislila da ne ide.

Da si stala.

Da te život zaboravio.

A on je baš tada - sjećao te se najviše.

❕Jer korijen mora znati

nositi visinu.

I onda -

jednog običnog jutra,

kad nisi ništa posebno očekivala,

kad si samo disala i bila -

zazeleniš❕

U šest sedmica

u visinu duše.

Dvadeset i pet metara neba u tvojim leđima.

Nisi narasla tada -

nego si tada postala vidljiva.

I sad znaš:

Neki rastovi nisu za pokazivanje.

Nego za preživljavanje.

Neki snovi

najprije postanu tihi temelj.

Pa onda drvo što nosi nebo.

Tebi s Ljubavlju

Enisa Alić