30. April 2011
Ovo je priča o jednom čovjeku koga bih nazvao - Tragač.
Tragač je netko tko traga, tko traži, ali tko ne mora i naći ono za čime traga.
To je netko, tko ne mora ni znati što traži.
To je prosto čovjek čiji život predstavlja traganje.
Tako jednog dana jedan Tragač osjeti snažnu potrebu krenuti za grad Kamir.
Naučivši se ozbiljno obraćati pažnju na takva osjećanja, koja dopirahu iz nepoznatih mjesta do njega samog, ostavi sve i krenu na put.
Hodajući dva dana po prašnjavim putovima, najzad spazi u daljini obrise grada Kamira.
I malo prije nego stiže do samih kapija grada, pažnju mu privuče jedan brežuljak desno od puta, prekriven čudnim zelenilom i mnoštvom raznoraznog proljetnog cvijeća. Sa svih strana brežuljak biješe ograđen lakiranom ogradom. Bronzana vratašca na ulazu namamiše ga da uđe.
Iznenada osjeti da je čak i zaboravio na grad i da se treba malo zadrži na tom mjestu.
Tragač uđe kroz bronzana vratašca i lagano pođe se kretati između bijelog kamenja koje je ležalo nasumično razbacano po zemlji.
Pusti da mu pogled kao leptir prelijeće preko svakog detalja u tom šarenom raju.
Imao je oči tragača i možda je zato i otkrio natpis na jednom bijelom kamenu:
Abdul Tareg, živio 8 godina, 6 mjeseci, 2 sedmice i 3 dana.
Malo se uznemirio kad je shvatio da taj kamen nije uopće bio kamen, već nadgrobna ploča.
Rastuži se pri pomisli da je tu bilo sahranjeno tako malo dijete.
Osvrnuvši se oko sebe, spazi, da je na susjednom kamenu također stajao neki natpis.
Približi se kamenu i pročita:
Jamir Khalib, živio 5 godina, 8 mjeseci i 3 sedmice.
Tad se Tragač osjeti jako uznemireno.
To predivno mjesto bilo je ustvari groblje, a svaki kamen – nadgrobna ploča.
Jednu po jednu on krenu čitati ploče. Na svakoj je stajao određen natpis: ime i životni vijek.
Obuze ga užas kada je ustanovio da je najstarije dijete koje je tu bilo sahranjeno jedva imalo nešto više od 11 godina.
Pritisnut neizmjernom tugom, sjede na travu i zaplaka.
Stari upravnik groblja, koji je slučajno tuda prolazio, vidjevši nepoznatog čovjeka krenu prema njemu. Neko vrijeme ga je promatrao kako plače, pa ga upita da li oplakuje nekog bliskog.
- Ne, ne plačem za nekim svojim – odgovori Tragač. Šta je sa ovim gradom? Kakav užas se ovdje događa? Zašto ima toliko mrtve djece zakopane na ovom mjestu? Kakvo se to strašno prokletstvo nadvilo nad ovim ljudima i natjeralo ga da napravi dječje groblje?!
Starac mu odgovori:
- Smirite se, nema nikakvog prokletstva. Radi se o tome, da kod nas postoji jedan drevni običaj.
-Dozvolite da vam pojasnim: kada neko dijete navrši petnaest godina, roditelji mu poklone jednu sasvim malu bilježnicuu, kao ova koju ja nosim oko svoga vrata.
-I kad god ga nešto jako obraduje, on treba otvoritii tu bilježnicu i zapisati: lijevo, to što ga je obradovalo i desno, vrijeme trajanja te radosti:
- Upoznao se s djevojkom i zaljubio se u nju: koliko je trajala ta neizmjerna strast i radost? Jednu sedmicu? Dvije? Tri i pol?… Zapiši.
- Uzbuđenje prvog poljupca? Koliko je trajalo? Minut i po, koliko i poljubac? Dva dana? Jednu sedmicu?…Zapiši
- Trudnoća i rađanje prvog djeteta?
- Ženidba prijatelja?
- Putovanje iz snova?
- Susret s bratom koji dolazi iz daleke zemlje?
- Koliko je trajala radost svih tih događaja? Satima? Danima?
I tako mi u naše male bilježnice zapisujemo svaki trenutak naše radosti…Svaki trenutak.
Kada nekto umre, običaj je da mu otvorimo bilježnicu i zbrojimo svo vrijeme njegove životne radosti i zapišemo ga na grobu.
Zato što vjerujemo da je to jedino istinski proživljeno vrijeme.
Jorge Bucay
