2013
Način života koji se bazira na iluzijama, kao što je svakodnevno kod nas slučaj, može nas prilikom iznenadne konfrontacije sa realnošću, lako dovesti do životne krize.
Prilikom jakog iskustva, osjećaja gubitka, nije moguće duže pritajiti da je svijet (stvarnost) drugačija od svijeta koji smo mi sagradili.
Konfrontacija sa smrti, gubitak partnera, teška bolest ili čak gubitak radnog mjesta, mogu biti jako traumatična iskustva.
Životna nesigurnost ili činjenica sopstvene smrtnosti su u slučaju tih iskustava, iznanada, sveprisutni.
Te činjenice, životne nesigurnosti ili smrtnosti su bezizlazne situacije za naš "Ego teatar".
Narcističko JA vidi sebe, kao u ćošak satjeran. Posebno osjetljivi ljudi, postaju u takvoj situaciji, eventualno, jako somatizirani i osjećaju se kao paralizovani.
Zahvaljujući njihovoj inteligenciji, postaju svijesni, da u tome iskustvu patnje, koju trenutno preživljavaju, nešto temeljno izlazi na površinu.
Nešto šta se više ne da jednostavno potisnuti.
Pronaći novoga partnera ili novi posao i time, doživljeno iskustvo zaboraviti ili ignorisati, dovodi osobu u stanje nazadovanja, daleko iza mogućeg, spoznatog stanja.
Takvo omalovažavanje napretka, može trenutnu krizu samo produžiti i simptome intezivirati.
U ovoj fazi postaje vidljivo da dotadašnje shvatanje života, neminovno dovodi do katastrofalnih iskustava.
To je jako bolan proces u kome, suočen sa intenzivnom patnjom, dosadašnji Ego sa njegovim shvatanjem stvarnosti, počinje nestajati.
Transpersonalni autori, kao Krishnamurti ili Wilber su naglasili da se u tome procesu punom patnje, skriva jedna "nova inteligencija" ili čak mudrost.
Osoba koja prolazi taj proces, to ne primjećuje i želi da se od takve, masovne patnje, što prije oslobodi.
Očekuje da joj psihoterapeut, što prije stabilizuje njen stari Ego.
Ukoliko terapeut, dublje gleda, naglasiće da se u krizi krije i šansa, kako i kineska riječ "kriza" - opasnost i šansa - znači.
Postoji šansa spoznaje, da je došadasnja perspektiva stvarnosti, bila iluzorna i da je ta iluzija, osnova nastanka boli i patnje.
To ne znači da je život u srži patnja, nego da će život u neznanju (suprotnost od mudrosti) uvijek biti ispunjen patnjom.
Kada je ovo jednom spoznato, tada više ne postoji put unazad u životno stanje, koje se nalazi ispod te spoznaje.
Kada se sa realnošću direktno konfrontiramo, važno je da u ovome momentu zastanemo, prisutni i u kontaktu sa tim šta se realno nalazi izvan granica sopstvenih želja, koncepta i iluzija.
Ta obična pažnja u ovome momentu ima već iscjeljujući karakter. Rijesenja za probleme se spontano dešavaju.
U toj kriznoj fazi života bi bilo bolje izdržati patnju i ništa ne raditi, osim, biti prisutan i spreman za konfrontaciju sa unutrašnjom prazninom i strahom.
Tada počinju problemi, manje ili više, sami da se regulišu i riješavaju.
Što se više u iskustvo jedne krize upustimo, to brže se odvija proces ozdravljenja i pojavljuje se svijetlost na kraju tunela.
Jedna nova i bolja perspektiva je pred nama i postaje dio naše stvarnosti.