top of page

Šta je Trauma – Pregled i vrste

Susrećemo se svakodnevno sa ovim izrazom, ali šta je zapravo trauma?


Velika većina veže riječ trauma sa događajima koji su strašni i veliki. Ratovi, saobraćajne nesreće, zlostavljanje.


Trauma međutim ide i dalje. Dublje.

Nije neophodno doživjeti nešto užasavajuće, da bi nosili ostatak života posljedice.

PREVIŠE → PREBRZO → IZNENADA → osjećaj BESPOMOĆNOSTI

(prekinuta po-vezanost)


Trauma se definiše time što se nešto desilo iznenada, neočekivano, prejako, te smo se osjećali bespomoćni. Ova definicija se postepeno gubi, jer nije svako iznenadno dešavanje preplavljeno bespomoćnošću.


Upravo bespomoćnost je primarni osjećaj koji prati traumu. Tako dolazimo i do činjenice da je trauma za svaku osobu individualna.


Traumu možemo doživjeti i nakon svijesnih odluka.


Jedan od sjajnih primjera je osoba koja je odlučila operativno da odstrani umnjake. Iako je to bila njena odluka – tijelo je nakon nekog vremena počelo pokazivati simptome traume. Kada se ovo desi, teško je povezati posljedicu (simptome traume) sa uzrokom (operativnim odstranjivanjem zuba). Iako je osoba sama donijela odluku, i željela – tijelo je reagovalo.


Što znači, niko ne može unaprijed predpostaviti koji događaji u životu mogu biti doživljeni kao trauma.


Jednostavno jer za svakoga važi nešto drugo, PLUS svako se nalazi u drugom stanju.


Ovisno od toga u kakvom smo psihičkom, emotivnom, mentalnom i fizičkom stanju, desit će se obrada „podataka“ te u skladu sa tim, nastaje posljedica. Trauma ili ne.


Fizičko tijelo reaguje, bez da to ima ikakve veze sa razumom.



Vrste traume


Kada govorimo o traumi, obično mislimo na prvom mjestu na šoktraumu. Međutim, postoji (na žalost) više od toga:


- ŠOKTRAUMA


- TRAUMA U RAZVOJU


- SEKUNDARNA TRAUMA


- GENERACIJSKA TRAUMA


- SOCIJALNA TRAUMA


Šoktrauma je singularna, jedna pojava u životu koju možemo odvojiti od ostalih dešavanja. Nešto što me je preplavilo, gdje se osjećam bespomoćno i nemam nikakve mogućnosti da se nosim sa situacijom.


To može biti rat, saobraćajna nesreća ali i potplitanje i pad, posjeta kod stomatologa ili vozački ispit. Iznenadni razvodi ili prekid veze sa partnerom. Sve to može neko doživjeti kao traumu.


Trauma u razvoju je još kompleksnija, i skoro se ništa o njoj ne zna. Kroz godine ispitivanja i posmatranja se ispostavilo da svi simptomi koji se pojavljuju nakon šoktraume ne dolaze od iste – nego od traume u razvoju. Osobe već imaju utisnute, mnogo dublje mustre iz djetinstva. One (mustre) imaju duboki uticaj na emocije, psihu i tijelo.


Ovdje ne znači da je neophodno da se desilo nešto strašno. Dovoljno je da se majka nije posvećivala djetetu, sama imala strah ili bila depresivna. Da bi to bolje razumjeli, pisat ću više o tome u sljedećem tekstu.


Mehanizam u ljudskom organizmu je veoma kompleksan. Međutim, danas znamo da neko ko je doživo šoktraumu, ispod već ima utisnute mustre traume u razvoju.


Sekundarnu traumu doživljavaju osobe koje su svjedoci. Ljekari, osoblje prve pomoći, vatrogasci, policajci, terapeuti itd.


O generacijskoj traumi se saznalo kroz djecu rođenu nakon (Drugog svijetskog) rata. Ustanovljeno je da su djeca roditelja koja su bila u ratu, rođena nakon rata, vrlo često nosila traume i imala simptome istih. Osim rijetkih sretnika, čiji su se roditelji suočili sa samima sobom, prije nego su djeca rođena.


Pod socijalnom traumom podrazumjevamo grupe ljudi koji su su grupno (kolektivno) prošli kroz ratove, zemljotrese, poplave ili ostale prirodne nepogode.



Nervni sistem


Da bi razumjeli traumu trebamo razumjeti nervni sistem, autonomni nervni sistem. Imamo simpatički i parasimpatički nervni sistem, koji su antagonisti. Funkcionišu kao klackalica, ili je jedna strana aktivna, ili druga.


Simpatički sistem je zadužen za uzbuđenje i sve što ima veze sa budnošću.


Smirenje i umirenje preuzima parasimpatički nervni sistem.


Svaki sistem ima svoju donju i gornju granicu, koja je jako bitna.


Ona nam govori koliko prostora imamo, odnosnu u kojem omjeru se možemo nositi sa stresom, izazovima ili nečim što doživljavamo kao problem.


Koliko radosti, koliko sreće možemo podnijeti bez da nas to dovodi do stanja stresa?

Da, radost i sreća također mogu biti stresni!


Što su granice više udaljene jedna od druge, to smo više rezistentni na stres. Kako više problema, tako i više radosti možemo nositi. Naš autonomni nervni sistem ima velikog uticaja na psihičko i emotivno stanje, kao i mentalno i fizičko.


Ako su granice uske, vrlo brzo dolazimo do iritacije, stresa i odustajanja/bježanja.


Mnogi čak ne žele ni da se zaljube, jer ne mogu podnijeti preveliku radost. U najčešćim slučajevima su te odluke nesvijesno donesene, te se osoba sama zatvori ili blokira kontakt sa ljudima.


Da ponovimo -> pozitivne emocije su podjednako stresne kao i negativne!

Ovise dakle o granicama autonomnog nervnog sistema i intenziteta.

Tijelo ne uspijeva regulsati i balansirati stanje unutar nas samih.


Znamo recimo da od samog rađanja (porod) nastaju prve mustre tolerancije stresa. Djeca koja su rođena pod teškim okolnostima, ili doživjela u stomaku majku koja je bila depresivna ili u strahu – su veoma senzibilna na stres.


Autonomni sistem reaguje jako i mnogo brže nego kod osoba koja su u relativno zdravim i mirnim okolnostima rođene.


Za sada nam je jasno da svako ima svoju mustru nervnog sistema, koja je od samog začeća počela da se stvara.


Kada se nađemo u opasnosti (opasnost je kod svakoga nešto drugo, veoma subjektivno) tijelo prosto reaguje. Nerazumljivo za razum.


Amplitude nervnog sistema probijaju granicu ličnog prostora tolerancije, te tijelo oslobađa adrenalin i kortisol. Srce počinje ubrzano lupati, pritisak se diže, male vene se sužavaju. Jetra luči sve sećere koje ima u depou da bi imali više energije. Inzulin se blokira u ovom trenutku. Veliki mišići povećavaju tonus, dok mišići oko skeleta imaju manji značaj. Pupile se šire i mi vidimo kroz tunel. Ono što je problem je da se velika većina ljudi nikada ne oporavi, odnosno ostane u ovom stanju.


Probavni trakt biva manje hranjen i to je jedno od objašnjenja zašto velika većina ljudi ima probleme sa želudcom i probavom u fazama stresa.


Ono što u međuvremenu sigurno znamo je -> da nervni sistem ne dobija povratnu informaciju.


Šta to znači?


Da i kada prođe trenutak opasnosti (razum zna da je prošlo) tijelo i dalje pokazuje simptome! Dobija uvijek ponovo iste impulse nervnog sistema. Na taj način ostajemo u zategnutom nervnom sistemu, iako već odavno ne postoji nikakva opasnost.


Simptomi donjeg tonusa nervnog sistema


Neki od suptilnih simptoma donjeg tonusa nervnog sistema:


Parasimpatički sistem:


- depresija

- iscrpljenost

- nemoć

- bezvolja

- disocijacija

- hrana

- alkohol

- pušenje

- emocionalna neosjetljivost

- besmisao

- osjećaj nepripadnosti


Simpatički sistem:


- besanica

- alkoholizam

- hrana

- pušenje

- nemir

- slaba koncentracija

- strah, panika

- nemogućnost opuštanja

- napadi bijesa

- hiperaktivitet

- velika potreba za sexom

- nestabilnost

- preplašenost


Također je potrebno znati da se mozak dijeli na tri dijela:


→ Prvi dio je MOŽDANO STABLO, nastarije.

U njemu je instikt i intuicija.


→ Drugi dio, LIMBIČKI SISTEM.

Tu se nalaze emocije, po-vezanost , osjećaj pripadnosti.


→ Najmlađi dio našeg mozga je NEOKORTEX. Tu nam je smješten razum.


Kao što vidimo i u samom mozgu imamo tri autonomna sistema, koja (najćešče) nisu u interakciji.


Objašnjenje za kontradiktorne reakcije (jedno mislimo, drugo osjećamo, treće radimo) je upravo ovo, različiti sistemi u našem mozgu.


Možemo li se uskladiti sami sa sobom ? Kalibrirati nekako?


Dobra vijest je da MOŽEMO!


Više o tome u nekom od sljedećih tekstova.


コメント


Imate potrebu/osjećaj da date komentar na ovaj tekst? Pišite nam na forumu.

bottom of page