top of page

Šta je oprost?

(dio diskusije na temu oprost, iz 2014. Tekst je sačuvan iz FB grupe Prosesa Prisutnosti)


· 3. Dezember 2014 ·

Današnja tema u in-boxu : Oprost.

Dali je neko spreman da podijeli iskustvo? Kako opraštamo? Zašto opraštamo? Šta se dešava tokom tog procesa?


Enisa Alić Zavhaljujem na divnim komentarima.


Bez obzira sa koje strane da pogledamo, da li sa strane “ništa nije slučajno” ili “sve je slučajno” nemožemo jednu činjenicu pobiti : tu smo gdje jesmo, okruženi ljudima kojima jesmo i osjećamo se kako se osjećamo.

Dajmo sve od sebe da svjesno prolazimo kroz zivot, jer samo tako nam se nece ponavljati uvijek iste stvari.


Kada je riječ o oprostu, da li se radilo o svakodnevnim dešavanjima i okolnostima u kojima se nalazimo, od radnog mjesta preko porodice do familije i ljudi kojima smo okruženi – ako pogedamo pažljivije primjetićemo da se uvijek ponovo iste stvari dešavaju. Uvijek ponovo.

Samo se ljudi mijenjaju, na poslovnom planu - kolege, u familijama se familijarne drame prenose s koljena na koljeno.

Sve dok se neko od nas ne zaustavi i ne zapita: šta se ovdje zaista desava?


Sasvim svjejedno da li se radilo o bijesu, tuzi ili mržnji izazvanim sitnicama – ili dubljim stvarima : fizičkom zlostavljanju, psihičkom maltretiranju, emotivnom iskorištavanju ili u najekstermnijem slučaju uzimajući nečiji život.


Oprostiti na prvom mjestu treba zbog sebe, jer smo zasluzili mir.


Oprostom biramo Ljubav i zaustavljamo programirani tok događaja.

Familija u kojoj se sa generacije na generaciju prenosila svađa i mržnja, nema mnogo šanse – sve dok se alhemičar ne rodi u toj porodici i kaže : Stop !


Ko sam i šta sam ja u ovoj prici?

Šta mogu učiniti?

Šta želim ostaviti svojoj djeci?


Svako od nas uvijek ponovo ima slobodu izbora.


Danas sam dobila direktno pitanje, da li sam oprostila čovjeku koji je pucao u moju majku, početkom 1992.


Pitanje postavljeno iz agonije familijarne drame, koja se s koljena na koljeno prenosi.

Jesam, oprostila sam – a nakon toga spoznala da nemam šta oprostiti.


Jasno mi je da je to teško razumjeti, nisam ni ja razumjela prije 20 godina – sve dok nisam počela raditi na osviještavanju i samospoznaji.


Da, sve to je samo iskustvo.


Iskustva ne biramo sami, ona se dešavaju na osnovu činjenja naših predaka – što i nije baš pošteno, zar ne?

Ipak, tako je kako je. Sve dok ne integrišemo naslijeđeni emotivni naboj i utisnute mentalne šeme.


Vraćajući se na mjesto sa kojeg možemo nešto promjeniti – same sebe.

Nikada nećemo moći zaobići iskustva kroz koja treba da prođemo.


Jedino pitanje je : koliko svjesno?


Prepustajući se iskustvu u kojem se nalazimo, ma koliko ono frustrirajuće, nepravedno i bolno bilo, imamao šansu nešto istinski promijeniti. Dugoročno.

Da, mržnja nas truje.

Da, mržnja se prenosi sa generacije na generaciju.

Da, ego je jedina prepreka u oprostu.

コメント


Imate potrebu/osjećaj da date komentar na ovaj tekst? Pišite nam na forumu.

bottom of page