Rođena sam 1977 godine u Zvorniku. Ime koje sam dobila je Enisa Alić. Živjela u Bratuncu.
Ko sam ja, sam se pitala prvi put u predškolskom uzrastu. 

Ležajuci u travi gledala sam svijet iz perspektive mrava. Omiljena igra mi je bila posmatrati oblake kako dolaze i prolaze. I osjećati zemlju na kojoj lezim. Pitanjima o Bogu, svemiru i samom postojanju sam nekada dovodila oca do bespomoćnosti. Često je bio zatečen i sam nije znao šta da odgovori. Uprkos tome, pokušavao je da mi odgovori. On mi je otvorio pogled iz ugla nauke. Za ostala pitanja me slao kod deda. Djed mi je pak otvorio pogled iz ugla religije u kojoj sam rođena, Islama. I njega sam dovodila do bespomoćnosti, jer sam na svaki odgovor pitala " jesi li siguran?" ili "kako znaš da je tako?"
 
Isčekivala sam polazak u školu sa ushićenjem. Da naučim čitati i pisati, te konačno zavirim u mnogobrojne knjige i enciklopedije koje su stajale na policama. Pažljivo  po temama poslagane. 

Škola mi nije donijela olakšanje. Problemi su se pojavili odmah u prvom razredu. Ispostavilo se da sam legasteničar, te da ne razlikujem neka slova. Tu sam prvi put osjetila frustraciju i na neki način nepravdu.
Kako svi vide razlikuju, samo ja ne? Učiteljica Mara Bec je mnogo pomogla i ostavila veliki trag u mom životu. Hvala joj. Ona je prva primjetila o čemu se radi, te u saglasnosti sa direktorom i pedagogom škole, odlučila ne bodovati moje greške i sljepoću za b - d - t i ostala slova. Unaprijed se izvinjavam ako se podkrade koje slovo u tekstovima koje pišem.

Pored hrvanja sa slovima, moja zbunjenost je postajala sve veća. Jedno sam učila u skoli, drugo mi je objašnjavao otac. Treće deda. Majka. Rodbina.
Radost i ispunjenost mi je donosilo pjevanje u horu i ples u ritmičkoj sekciji. Svakodnevno sam plesala.

Da sam ništa spoznajem 1992, sa četrnaest godina. U jednom trenu se sve srušilo, kao kula od karata. Unutrašnje i vanjsko. Mikro i makro. 

Odlazim kao prognanik za nizozemsku. Taj period je također ostavio dubokog traga u meni. Sam put, boravak godinu i veše dana u izbjegličkom centru. Do spajanja prvo sa sestrama Lejlom i Dinkom, te ocem koji je živ stigao.

Majkin put na ovoj planeti se završio 20. 05.1992, na samom početku rata. Kao i djedov. I mnogih drugih. Na ovom mjestu pozivam da odamo čast i poštovanje. El-Fatiha i vječni mir. Svakome.

Sa sedamnaest godina sam pokušala sebi oduzeti život. Nisam uspjela pronaći smisao za patnju i bol, te mi se u tom trenutku činio jedini izlaz. Ne mogu ni danas reći sta mi je bilo nepodnošljivije, bol od života ili bijes na Boga. 

Sa osamnaest sam se udala za prvu ljubav. Sa devetnaest rodila moju prvu čistu ljubav. Amelu. Danas ženu - 24 godina.

2001 se selimo za njemačku, gdje sam blagoslovljena dočekati i roditi na ovaj svijet jos dva divna Bića. Aylu i Eminu, 18 i 14 godina sada.

Zahvalna ocu moje djece, bivšem suprugu, na 15 godina zajedničkog života.

Usporedno, putovala sam emotivno, duhovno i spiritualno raznim putevima. Mnogo ljudi srela, upoznala. Svako od njih je ostavio trag.

Mnogo majstorskih titula dobila, bez da sam tražila. Kao posljedica pređenog. Nikakve titule mi nisu bile cilj. Tragala sam da nađem mir i spokoj. U sebi.

Prošle godine sam otkrila dio sebe koji nisam niti znala da postoji. Slikanje.

Putujem i dalje, beskrajem svoje nutrine. Sa radošću iščekujem predstojeće spoznaje i otkrića, jer i dalje postoji pitanje u meni. 

Ko sam ja?